Dapci

Dapci – selo na granici područja našega i Grada Ivanića, leži južno od Glogovnice i sela Marčana usporedo sa Sovarima uz cestu od Ivanića do Čazme. Isprva je područje Dabaca pripadalo susjednim Sovarima od kojih se odvaja tek poslije 1750. godine. Da su Dapci bili dio Sovara čitamo to u popisu ivanićke župe od 1679. i krajiškom popisu iz 1732. godine. Poslije vladavine Turaka u Dapce se doseljavaju Predavci. Krajina zauzima područje sela i podjeljuje ga ivanićkoj krajiškoj kompaniji. Vremenom je rod Dabaca toliko narastao da je mogao osamostaliti svoj dio nazvan Dapci. Josip Badalić nazvao bi takvu tvorbu toponima ili imena naselja sekundarnom – posljedicom doseljavanja u ove – izvorno kajkavske krajeve. Hrvati Predavci su bili izvorno štokavskoga govora i naglaska, pa riječ Dapci označava mnogo članova roda Dabaca na određenom prostoru. Tako su nastali i drugi nazivi mjesta u našoj okolici ili Moslavini – povijesnom kotlu izmjene stanovnika i doseljavanja iz različitih krajeva Hrvatske, a kasnije i Jugoslavije. Ono što je izvorna osobina tvorbi imena naselja je množina koja se u nazivu Dapci zadržala. Dapci su zadržali svoju nazivnu množinu, ali su i rasli kao selo pa 1850. godine ima 12 kuća i 222 stanovnika. U kriznim godinama kraja 19. i početkom 20. st. selo naseljavaju Ličani, Podgorci, Gorani i Zagorci. Po zadnjem popisu stanovništva 2011. godine Dapci imaju 189 žitelja.

Dapci svoju prvu školu – tzv. trivijalnu – tj. dva razreda i jednoga učitelja dobivaju 1830. godine. Godine 1897. izgrađena je školska zgrada, a škola, kao i selo, pripada upravnoj općini Vojni Križ. Znademo da su u školi 1902. godine radili učitelji Marija Novačić i Miroslav Galović. U šk.godini 1949./50. školu pohađa ukupno 232 učenika: 166 u razredima od 1. do 4. i 66 od 5. do 7. razreda. 4 učitelja radi 7 različitih nastavnih programa. Tada na području današnjega Grada Čazme sedmoljetka postoji jedino u Čazmi i Dapcima. 20 godina kasnije, 1970. školu pohađa 61 učenik od 1. do 4. razreda, a 1985. u školi je samo 18 učenika. Sedamdesetih godina izgrađena je današnja školska zgrada u kojoj su dvije učionice i stan za učitelje.

Od 1. veljače 1920. godine osnovana je samostalna mjesna kapelanija u Dapcima kao filijala čazmanske župe, a Župa sv. Katarine osnovana je 1. rujna 1931. godine. Od 1679. g. postoji drvena kapela sv. Katarine smještena na groblju na brežuljku Buturišu prema Palančanima. Od 1836. – 1838. godine građena je današnja crkva sv. Katarine za vrijeme čazmanskog župnika Josipa Postića, a obnovljena je 1908. godine te se obnavlja i zadnjih dvadesetak godina.

Prvi dabački župnik Josip Horvatić prisegnuo je za župu u Dapcima 28. siječnja 1920. godine. Za svojega službovanja u Dapcima, nabavio je crkvenu opremu, misno ruho te zvona.


Zanimljivo je da je zbog bolesti dabačkoga župnika Vida Bišćana, Nadbiskupski stol za Božić 1931. godine u župu Dapce poslao nadbiskupskog obredničara dr. Alojzija Stepinca koji za vrijeme svojega boravka ovdje stanuje kod mlinara Franje Krečija.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Dapci osnovano je 1927. godine, a Nogometni klub Dapci djeluje uz kraće prekide od 21. listopada 1977. godine.

Poslije II. svjetskog rata u Dapcima je sagrađen društveni, a kasnije i vatrogasni dom

Od početka 1950-tih do kraja 1970-tih u Dapcima je djelovalo Kulturno prosvjetno društvo koje ima više sekcija (folklorna, dramska).

Tijekom II. svjetskog rata Dapci su ostali bez 25 svojih mladih žitelja – vojnika - ili 6,44% u odnosu na predratni popis 1931.g. kada je mjesto imalo 388 stanovnika.

Moj zavičaj to sam ja - Dapci
Učenici i učitelj OŠ Dapci, 1949. g., GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 6520
Moj zavičaj to sam ja - Dapci
Svadba u Dapcima, 1930. g., GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7869

OPČEVAC

Jedno od malih moslavačkih sela u okolici Čazme je i Opčevac. Ako se za seoski način života uzima kao mjerilo djelatnost i način života žitelja nekoga mjesta, Opčevac bi tada bio više prigradsko naselje nego selo. Naime, tamo i nema nekoga tko isključivo živi od bavljenja poljoprivredom jer su većinom žitelji toga sela radnici ili umirovljenici.

Naselje postoji od kasnog srednjega vijeka – 1507. g. kao posjed Obchewcz u ivanićkoj provinciji s kojega se plaćaju razni porezi. Veličina je naselja – prebende zadužene za plaćanje poreza između 4 i 6 dimova (domaćinstava; procijenjeno oko stotinjak stanovnika u naselju). Nakon sve učestalijih turskih napada na čazmansko i ivanićko područje, iza 1520. godine Opčevac se više ne spominje kao porezni obveznik.

U novom vijeku i u doba Vojne krajine Opčevac se ponovo naseljava pred kraj 18. st. Veličina sela je 850. godine 6 zadružnih kuća (obiteljskih zadruga) u kojim živi 68 stanovnika, a 1910. g. ovdje je 146 žitelja. Najveći je broj obitelji Bradić, a tako je to i danas.

Zanimljivo je da su se među sobom ogranci roda Bradića razlikovali prema zanimanjima – tj. onom zanimanju kojim se njihova obitelj tradicionalno bavila. Tako su bili Bradići «nadcestari» čiji potomci danas više ne žive u selu, a Bradići «lončari», čiji su se članovi obitelji tradicionalno bavili grnčarijom ili lončarijom, i danas imaju dvije obitelji. Bradići «škribani» dobili su naziv po starincu koji se bavio označavanjem i mjerenjem šumskih klada što znači da je po zanimanju bio škriban. Jedna velika obitelj Bradića – onih koji su se prvi doselili u Opčevac i dobili su oznaku «Miljanći» jer su naselili istoimeno brdo prema današnjim vinogradima.

U selu žive potomci još jedne obitelji Bradića koji nemaju nikakvih oznaka ni po zanimanju ni po mjestu, ali su trenutačno najbrojniji.

Djeca iz Opčevca polaze prva četiri razreda osnovne škole u Dapcima, a više razrede u matičnoj školi u Čazmi. Dobrovoljno vatrogasno društvo u Opčevcu osnovano je 1941. godine. Kasnije se spaja s vatrogascima sela Palančani te i danas društvo djeluje pod nazivom DVD Opčevac-Palančani. Društvo ima vatrogasni dom u središtu sela. Dom samostalno održava, a raspolaže i minimalnom vatrogasnom opremom.

Žitelji Opčevca i okolnih mjesta vrlo su složni. Dokazuje to i međusobna pomoć koju si pružaju u dobu i zlu, ali i u svakome zajedničkom pothvatu. Kako selo nema crkve i pripada dabačkoj Župi, seljani su uz pomoć svih župljana te inicijativu župnika Darka Jurasa o patronu, izgradili kapelicu blaženoga Alojzija Stepinca na spomen njegove službe u Dapcima.

U selu je posebno svečano tijekom mjeseca svibnja jer se održava misno slavlje uz kapelicu kao i na dan blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog koji je umro 10. veljače 1960. godine.


Palančani

Iza Opčevca prema Ivanić-Gradu uz cestu i u sokacima prostire se naselje Palančani. U srednjovjekovnom razdoblju ovdje je u poreznim popisima zabilježena prebenda sv. Katarine, a pripadala je ivanićkoj provinciji. Nakon odlaska Turaka, naseljava se ovo područje čiji stanovnici pripadaju upravi ivanićke župe i tu su i popisani prvi puta 1679. godine. Nakon toga selo pripada čazmanskoj župi. U popisu stanovništva 1704. g. razlikuje se gornji i donji dio sela pri čemu gornji dio sela se odnosi na današnje Dapce. Broj stanovnika u selu je 1850. godine 271 žitelj u 16 obitelji. Krajem 19. i početkom 20. st. selo naseljavaju Ličani i Zagorci.

Naziv naselja Palančani može potjecati od latinske riječi palla što znači ogrtač ili plašt, ili od turske riječi pala što znači kratki široki mač koji ima držak i korice okovane srebrom ili činjenice da su se u ovaj prostor naselili stanovnici sela Palanjek kod Siska koji sami sebe nazivaju Palančanima.

Iz Palančana potječe obitelj Đure Stjepana Deželića – „oca” hrvatskog vatrogastva, osnivača hrvatske vatrogasne zajednice, javnog djelatnika, zaslužnog i počasnog zagrebačkog građanina. Njegovi preci – seljaci graničari Grgur, njegov sin Matija i Matijin sin Josip živjeli su u Palančanima. Đurin djed, a Josipov sin Josip bio je obrtnik čizmar u Ivaniću, a otac Đurin Imbro krojač.

Do gradnje crkve sv. Katarine u Dapcima 1838. g. u Buturiš brdu u Palančanima bila je drvena kapela sv. Katarine. No, bila je dotrajala, a samo mjesto je vabilo česte provalnike i razne šumske životinje pa je odlučeno da se nova crkva sagradi uz cestu. Na mjestu nekadašnje kapele sv. Katarine sagrađena je 1904. g. kapela sv. Mihaela, u doba čazmanskog župnika Franje Papića kada je ovo selo pripadalo čazmanskoj župi.

Palančani su elektrificirani 1939. godine, a asfaltna cesta je završena do kraja 1960-tih godina.

Moj zavičaj to sam ja - Dapci
Kapela sv. Mihaela u Palančanima, foto: GMČ, 2013. g.

Sovari

Na desnoj strani rijeke Glogovnice i južno od Marčana je malo selo Sovari. Ne znamo mnogo o tome selu u ranijoj povijesti. Počinje se naseljavati poslije 1600. g. kada se ovdje učvršćuje vojna granica. Stanovništvo je popisano u ivanićkoj župi 1679. g. Polovinom 19. st. ovdje u 6 kuća živi 111 stanovnik. Kasnije se u Sovare doseljavaju stanovnici iz Like i Zagorja.

Prvo prikupljanje novca za gradnju seoskog doma u Sovarima bilo je raspisivanjem samodoprinosa 1958. g.

U Sovarima je bila stara patrolnica – zgrada u kojoj su nekada bili smješteni vojnici, a kasnije seljani koji su pazili na sigurnost.

Marčani

Selo Marčani vjerojatno zahvaljuje svoj naziv nekadašnjim stanovnicima obližnje Marče – važnoga samostana tijekom srednjega vijeka. Samostan su dolaskom pravoslavnog življa preuzeli pravoslavni svećenici.

Marčani su pripadali ivanićkoj župi, a kasnije su pripali čazmanskoj župi.

U selu je 1952. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo Marčani.

Marčanska djeca pohađaju prva četiri razreda osnovne škole u Područnoj školi u Dapcima.

Moj zavičaj to sam ja - Dapci
Marčani, drvene klijeti uz vinograde u nizu, 2009. g.; foto: F. Jagatić, GMČ, Fototeka, inv. br. Zgr-13