O DRAGANCU

Čazmi na sjeveru leži selo Draganac. Južno mu je rijeka Česma. Selo je bilo nastanjeno prije masovnih seljenja u vrijeme turskih osvajanja. To potvrđuju pisani dokumenti: iz 1347. godine kada se u opisu granica spominje posjed Draganova zemlja te iz 1411. godine kada biskup Eberhard odobrava zamjenu posjeda između svojih predijalaca Stjepana i Matije Bardjasa za posjede Bregh pored Ivanića i Draganch pored Čazme.

U svojoj oporuci 1499. godine biskup zagrebački Osvald Thuz od sv. Ladislava ostavlja 25 forinti crkvi sv. Marije u Dragancu. Od materijalnih dokaza naseljenosti Draganca u srednjemu vijeku, u Donjem Dragancu je nađena keramika koja datira u 15. ili 16. st. U Gornjem je Dragancu Crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađena u gotičkom stilu u 14. stoljeću ili nešto ranije. U crkvenim zapisima draganačka župa se spominje 1334., 1347., 1464 i 1501. godine.

Kao i mnoga druga mjesta čazmanskoga područja i Draganac se počinje naseljavati tek u 17. stoljeću – oko 1660. godine. Prvi doseljenici bili su iz Posavine i Polonja te Predavci iz Slavonije. U prvim popisima žiteljstva Draganca koji je sačinjen u okviru čazmanske Župe 1679., u Dragancu je popisano 35 obitelji od kojih se do suvremenoga doba zadržalo šest u 32 kuće. Već tada se spominju i dva naselja: Gornji i Donji Draganac. Godine 1850. tamo u 23 kuće ima 328 žitelja – po četrnaestoro na jedan dom. Poslije krize krajem 19. st. u Gornjem i Donjem Dragancu su bile ukupno 83 kuće - u Gornjem 61, u Donjem 22, a u oba je sela živjelo 403 stanovnika. Doseljenici s početka 20. st. dolazili su iz bliže okolice. Po nekoliko obitelji u Dragance se doselilo iz Zagorja, Gorskoga kotara, Podgorja i Like. Selo je uvijek raspolagalo s 2461 jutrom plodne i humovite zemlje i mnogo šuma.

Godine 2011. godine u Donjem Dragancu živjelo je 139, a u Gornjem 352 stanovnika što je vrlo malo povećanje u stogodišnjem razdoblju.

Crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u Dragancu je bila prilično uništena tijekom turskih osvajanja. Obnavljana je oko polovine 17. st., za biskupa zagrebačkoga Petra Petretića. Župa ima novi župski stan 1669. g. Obuhvaća 7 naselja: Gornji i Donji Draganac, Bojanu, Komuševce, Siščane, Vagovinu i Zdenčec. Draganačka župa obnovljena je 6. ožujka 1664. godine, a prvi se župnik zvao Marko Salaić i upravljao je Župom dvije godine.

Draganačka je crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađena u pravcu istok-zapad svetišta okrenutog prema istoku i glavnog pročelja ispred kojega se nalazi visoki toranj oko 30 m okrenut prema zapadu. Zbog posebnih ukrasa na pročelju i zvonicima, crkva izgleda vrlo svečano. Izgrađena je u gotičkom, a obnavljana u baroknom stilu.

Škola u Dragancu osnovana je kao trivijalna 1832. godine i od tada neprestano djeluje. U šk. god. 1949./50. školu pohađa 173 učenika, 1995. 75, a 2000. godine tamo je 61 učenik.

Sve do II. svjetskog rata u Dragancu je bilo sjedište Šumarije kao jedne od ukupno pet šumarijskih sjedišta u Hrvatskoj.


Draganac

Oko 1925. godine u Dragancu pod vodstom zaslužnog učitelja Vilka Kolara počinje djelovati Pjevački zbor Garić. Činili su ga seljaci iz Draganca i okolice koji su bili iznimnih glasovnih sposobnosti o čemu svjedoči bogati i raznovrsni repertoar koji su izvodili. Ubrzo su postali ponajbolji muški pjevački zbor u Hrvatskoj te su pred 1926. godine održali veliku turneju po Hrvatskoj.

U Dragancu je 1927. godine osnovana i Hrvatska seljačka čitaonica koja je djelovala sve do 2. svj. rata. Čitaonica je izgradila i svoj dom tijekom tridesetih godina 20.st. u Donjem Dragancu. Obnavljan je oko 2010. godine.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Draganac osnovano je 1927. godine, a Sportsko društvo Radnički 13. travnja 1968. godine.

Gradnja zadružnog doma U Gornjem Dragancu započela je 1947. godine, a 1948. je nacionaliziran mlin Stanka Zmeka koji je počeo djelovati puno ranije. Nekoliko godina iza II. svj. rata u Dragancu vrlo je aktivna dramska družina koja izvodi mnogo igrokaza u okolici.

Zbog povoljnih gospodarskih i demografskih prilika – 3286 stanovnika u 8 naselja, Draganci postaju općina 1952. godine. Iste godine vlada NR Hrvatske daje novac za nabavu mostne vage, a u Donjem Dragancu se osniva SRZ – Seljačka radna zadruga „Česma” dok u Gornjem Dragancu djeluje Opća poljoprivredna zadruga. Od 1955. godine Draganci su u Općini Čazma, a u Gornjem Dragancu se osniva matični ured. Mlin u Dragancu kao samostalna zanatska radnja izdvaja se iz Drvno i mlinsko industrijskog poduzeća Ivanić Grad 1955. godine. Krajem 1950-tih godina naglo raste Opće poljoprivredna zadruga u Gornjem Dragancu nabavom zemljišta i strojeva. Škola u Gornjem Dragancu 1959. godine u svoj sastav dobiva dvije područne četverogodišnje Narodne škole u Siščanima i Bojani.

Nakon propasti Agrokombinata, u Gornjem Dragancu se osniva poduzeće „Žito” koje 1977. g. gradi prvi silos za sušenje i pohranu žita. Draganci su priključeni na automatski telefonski saobraćaj 1980. godine. Pekarnicu u Čazmi je „Žito” iz Gornjeg Draganca otvorilo 1982. godine. Iduće gdine je dovršeno asfaltiranje ceste Gornji Draganac-Siščani-Kabal. Godine 1984. inspekcija je zabranila rad Područne osnovne škole u Gornjem Dragancu radi dotrajalosti zgrade tese gradi nova školska zgrada. Zatvorena je zbog malog broja polaznika škola u Bojani te se škola u Dragamcu 1990. g. pripaja Osnovnoj školi Štefanje što izaziva protest roditelja koji žele da njihova djeca pohađaju čazmansku školu.

****

Jeste li znali da:

  • kada u Draganac ulazite iz Čazme, taj dio mjesta njegovi stanovnici zovu LIKA?
  • Prostor oko crkve, šumarijske zgrade pa do groblja među Dragančanima poznat je kao ŠEMPRUN (prema carskom dvorcu Schönbrunn u Beču) jer je nekada bio šetnica obitelji nadšumara i šumara te drugih draganačkih uglednika?
  • Dio sela koji se proteže prema Siščanima mještani nazivaju PRKOSom?
  • Da se radnja pripovijesti Slavka Kolara HISTORIJSKA KLJOVA većim dijelom odvija u Dragancu koji Kolar u toj pripovijesti naziva DRLJANOVCEM?

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gornji Draganac, crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije (istočno pročelje) i župni dvor, 2008.g. ; GMČ, Fototeka, inv. br. Sak-70
Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gornji Draganac, crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije (južno pročelje), 1980.g. ; GMČ, Fototeka, inv. br. Sak-103/1

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gornji Draganac, ručna vatrogasna štrcaljka DVD-a Gornji Draganac izložena u parku pored crkve; GMČ, Fototeka, inv. br. Vat-4
Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gornji Draganac, Hrvatsko seljačko pjevačko društvo „Garić”, zborovođa: Vilko Kolar; GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 6885/2
Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gornji Draganac, Pučka škola, Vilko Kolar (učitelj) i Leo Prochaska; GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 5060 i 5072

KOMUŠEVAC / KOMUŠEVCI

KOMUŠEVAC je selo ili prigradsko naselje udaljeno oko 5 kilometra sjeveroistočno od Čazme, u blizini Draganca na humovitom tlu. Bilo je naseljeno i prije turskih osvajanja. Spominje se kao posjed 1405. i 1409. godine, a u poreznim popisima 1512. godine spominje se porezni obveznik Komosowcz Petri s 3 dima (domaćinstva) što znači da je naselje zadržalo svoje ime i nakon ponovnog naseljavanja. Srednjovjekovni su stanovnici napustili Komuševac ispred turske vojske. Komuševci se nastanjuju ponovo oko 1600. godine. U čazmanskoj župi postoji popis stanovnika toga sela već 1679. godine po kojemu vidimo da tu živi 26 obitelji koje su, sudeći po prezimenima, podrijetlo vukle iz susjednog Polonja i iz Posavine. Hrvata Predavaca, doseljenika iz Slavonije, bilo je samo nekoliko obitelji. Godine 1850. u Komuševcima živi 358 stanovnika u 22 kuće što znači da u jednoj kući živi u prosjeku šesnaestoro bića. Iz toga se vidi da su neke stare doseljeničke obitelji izumrle. Gospodarska kriza u 19. stoljeću te način života razorili su stare zadruge te 1890. godine u Komuševcima živi 449 stanovnika u 86 kuća (što znači da petoro njih živi u jednome domu). Šezdesetih godina 20. stoljeća u selu živi preko 500, a 2011. svega 175 žitelja koji oko svojega sela imaju oko 1000 jutara zemlje za obradu uz nešto šuma.

Po padu broja svojih stanovnika, Komuševci su među prvima na području Grada Čazme. Zanimljivo je da takav trend bilježe i druga mjesta (Andigola, Gornji Miklouš, Prnjarovac) kroz koja ne prolaze vitalne prometnice – asfaltne ceste prema Ivaniću i Bjelovaru, a nakon II. svjetskog rata nema ovdje gradnje industrijskih postrojenja. Godine 1963. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Komuševac.

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Komuševac, dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva Komuševac; GMČ, Fototeka, inv. br. Vat-45/1

Vagovina

Vagovina je selo jugoistočno od Čazme, istočno od Draganca i Komuševca. Smješteno je na humovitom tlu koje se penje prema Garjevici. Selo postoji i prije turskoga doba.

Više dokumenata iz razdoblja srednjega vijeka potvrđuje da je selo postojalo pod nazivom Vaguč (Vaguch). U dokumentu iz 1445. godine kastelan čazmanske utvrde i vikar Zagrebačke biskupije Georgius Pyers izvješćuje vojvodu Ulricha Celjskoga da vodi sudski spor u odsutnosti zagrebačkoga biskupa Benedikta. Spor je poveo tužbom Stjepan Vaguč (Vaguth) iz Vaguča ili Vagovine, protiv Demetrija iz Vidovca. Stjepan Vaguč tvrdi da mu je Dimitrije oduzeo dva dijela posjeda zvanoga Kopozuč. Taj je posjed Stjepanov otac dobio da ga održava. Demetrije je pod prisegom porekao da je otimač te je sud prenio spor pred vojvodu Urlicha Celjskog. Jedno od mogućih objašnjenja imena Vagovina nalazimo u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića gdje mađarska riječ vagov dolazi odvag – reže, urezuje, u prijevodu znači nožić za orezivanje loze, cijepljenje voćaka i sl.

Starosjedioci su selo napustili prije najezde Turaka, a povijesno nalazimo selo 1732. godine kada je u krajiškom popisu zabilježen broj njegovih žitelja. Spomenute godine popisane su 32 obitelji od kojih i danas postoje potomci. Godine 1850. u Vagovini živi u 30 obitelji 429 stanovnika. Poslije toga popisa nastupa velika gospodarska kriza koja donosi raspad starih obiteljskih zadruga. U popisu 1890. godine Vagovina ima 108 kuća, a ljudi je zabilježeno 590. Znači da se selo razvijalo, ali i da su se doseljavali novi stanovnici. Popis stanovništva iz 1931. godine navodi broj od 636 žitelja, 1971. godine bilježi ovdje 504, a popis 2011. godine 381 stanovnik.

Tijekom Drugog svjetskog rata u Vagovini je 38 ili 5,98% stanovništva naselja stradalo. Dobrovoljno vatrogasno društvo Vagovina osnovano je 1956. godine. Vagovina je elektrificirana tek 1958. godine. Vatrogasni i društveni dom sagrađen je 2000-tih godina.

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Vagovina, dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vagovina; GMČ, Fototeka, inv. br. Vat-27

Siščani

Siščani su selo smješteno sjeveroistočno od Čazme i sjeverno od Draganca na lijevoj strani rijeke Česme. U srednjovjekovnom razdoblju Siščani su značajno naselje koje ima najprije status trgovišta / biskupovog naselja koje ima i slobodnu samoupravu – lat. libera villa Zyschan, a kasnije, 1520. godine, i status biskupova gradskog naselja (lat. oppidum). Tadašnje stanovništvo bježi i Siščani se ponovno naseljavaju negda oko 1600. godine kada su naseljene i druge okolne zemlje. Naziv je i dalje srednjovjekovni što znači da su se vratili potomci starih stanovnika i zadržali stari toponim. Zagrebački biskup Petar Petretić obišao je 1664. godine područje Čazme i okolnih sela. Zatekao je tada u Siščanima 40 kuća koje su u društvenom smislu bile okrenute više Štefanju. Sa Štefanjcima su žitelji Siščana i okolnih sela popravili crkvu sv. Stjepana i doveli svećenika u obnovljenu župu.

Prvi službeni popis Siščana načinila je katolička župa iz Štefanja, a potječe iz 1679. godine. Po tom popisu u Siščanim živi 13 obitelji od kojih su se – sudeći po prezimenima – i danas neke održale. Tih je 13 obitelji živjelo u 60 kuća – što je već za 20 kuća više od popisa koji je sačinio zagrebački biskup 15 godina ranije.

Krajina je popisivala stanovništvo 1732. godine. Tada je ovdje zabilježeno i nekoliko predavačkih obitelji. Po popisu iz 1850. godine u Siščanima živi u 41 kući - tipa obiteljske zadruge s petnaest članova prosječno – ukupno 634 stanovnika. Nakon velike gospodarske krize krajem 19. stoljeća, raspadaju se stare obiteljske zadruge. Popis 1890. g. bilježi u Siščanima 149 kuća i 815 ljudi. Početkom 20. stoljeća stanovništva je bilo i više od toga broja. U drugoj polovini toga stoljeća pratimo stalni pad broja stanovnika u svakom popisu. Godine 1971. ovdje je 476 žitelja u 139 domaćinstava, 1981. godine 394 u 123 domaćinstva, 1991. 351 u 111 domaćinstava, a 2011. u Siščanima živi 309 žitelja.

Promjenom djelatnosti kojima se Siščani bave – pada i broj stanovnika. Od negdašnjeg čisto poljoprivrednog kraja, mnogi su se Siščanci zaposlili u industrijskim postrojenjima i uslužnim djelatnostima kojih nema u selu pa su mnogi žitelji Siščana napustili svoje selo jer im je bilo teško, skupo i naporno svakodnevno putovati do radnoga mjesta.

Godine 1930. u Siščanima je izgrađena kapelica sv. Antuna. Kapelica je izgrađena u vrijeme župnika Josipa Antolkovića u Župi Draganac kojoj siščanski vjernici pripadaju. Zahvaljujući Jakobu Baheru i seljanima izgrađena je kapelica koja ima jedno malo zvono i oltarić, ali bez veće umjetničke povijesne vrijednosti. Kapelicu sv. Antuna Padovanskoga sagradio je zidar iz Siščana Franjo Pipić. Godine 1932. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Siščani koje djeluje i danas. Godine 1938. seljani Siščana izgradili su dom Gospodarske sloge Hrvatske seljačke stranke u svojem selu. Dom je godinama siščanskim seljacima koristio za razne namjene – prije svega za potrebe razmjene i prodaje poljoprivrednih proizvoda. Desetljećima je bio i prilično zapušten. Obnavlja se zadnjih nekoliko godina.


U Siščanima je 4.9.1867. rođen Đuro Šurmin – književni povjesničar i teoretičar te političar. Bio je profesor književnosti na zagrebačkom Mudroslovnom (danas Filozofskom) fakultetu. Usporedno se bavio politikom i bio hrvatski narodni zastupnik i delegat na ugarskom saboru 1900-ih te u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ministar. Umro je u Zagrebu 22.3.1937. g.

U školskoj godini 1949./1950. u siščanskoj osnovnoj školi od 1. do 4. razreda je 78 učenika koje je učio jedan učitelj. Danas je škola u Siščanima zatvorena, a školska zgrada nakon što se sama urušila, srušena je oko 2010. g. Učenici od 1.-4. razreda pohađaju školu u Dragancu, a od 5.-8. razreda u Čazmi.

U Siščanima se nalaze ribnjaci smješteni uz vodotok Česme. To su gospodarski ribnjaci površine 386 ha. Osim što služe za uzgoj slatkovodnih riba – prije svih šarana, oni su i značajno obitavalište ptica močvarica. Mnogi su stupovi javne rasvjete, ali i dimnjaci siščanskih kuća pružili dom – temelje - za gnijezda brojnim obiteljima bijelih roda.

Obitavanje mnogobrojnih bijelih, ali i crnih roda te mnogobrojnih drugih vrsta ptica močvarica, grabežljivica te pjevica u Siščanima i okolici, znak je očuvane i nezagađene prirode.

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Gradnja doma Gospodarske sloge HSS-a u Siščanima 1938. g.; GMČ, Fototeka, inv. br. Zgr-80

Zdenčec

Selo Zdenčec jedno je od rubnih sela današnjega područja Grada Čazme. Selo leži istočno od Siščana, južno od rijeke Česme u blizini Štefanja. U krajiškom popisu iz 1732. godine zabilježene su ovdje samo dvije obitelji koje su ovamo došle iz Siščana. I daljnji su stanovnici ovoga seoceta bili iz Siščana ili okolice. Godine 1850. u Zdenčecu se nalazi 8 kuća i 153 žitelja. U svakoj kući živi po 19 duša. U drugoj polovini 20. stoljeća popisi stanovništva bilježe uglavnom pad broja žitelja Zdenčeca. Po popisu 2011. godine u Zdenčecu je živjelo 103 žitelja. U selu postoji Dobrovoljno vatrogasno društvo od 1955. godine.

Zanimljiva je jedna priča iz Zdenčeca. Odnosi se i na one kaznene odredbe koje se vežu uz uništavanje gnijezda bijelih roda, ali i na čišćenje dimnjaka. Naime, jedna je obitelj roda gnijezdo izgradila na dimnjaku kuće kućedomaćina koji nam je sve ovo ispričao. On više nije potpaljivao peć da ne ometa rode. Budući da je dimnjak neupotrebljavan, nije dopustio ni dimnjačaru da ga čisti, pa ni da on uznemiruje rode. Kako je i čišćenje dimnjaka zakonska obveza, dimnjačar je prijavio kućevlasnika koji je platio kaznu sudcu za prekršaje.

Obitelj Trgovac u Zdenčecu je svojim rodama pripremila izniman temelj za gnijezdo. Kada su preuređivali obiteljsku kuću na čijem je krovištu bilo gnijezdo, na konj za piljenje drva stavili su staro rodino izgrađeno gnijezdo. Učinili su to tijekom ranoga proljeća i prenijeli ga na krovište staje u istom dvorištu. Kada su se vratile sa zimovanja, rode su najprije nekoliko dana obilazile novo gnijezdo. Napokon su ga prihvatile i od tada se nanovo vraćaju u isto gnijezdo.

Ime ovo selo duguje lijepoj i dubokoj hrvatskoj riječi – zdencu, značilo bi mali zdenac, a kajkavski oblikovan ispada – Zdenčec. U srednjovjekovnom razdoblju nalazimo i nekoliko prezimena Zdenchecz u Križevačkoj županiji.

Moj zavičaj to sam ja - Draganci
Dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zdenčec, 2014. g.; GMČ, Fototeka, inv. br. Vat-43/1