Grabovnica
Naselje Grabovnica u neposrednoj je blizini Čazme. Ime je selo – vjerojatno - dobilo po staroj grabovoj šumi koja se tuda prostirala. Kao posjed pod tim imenom spominje se 1200.g. kada se Dominik, biskup zagrebački te protustranka Petar, brat Zadurov, spore sudskim putem za pravo na posjed Grabovnicu u čazmanskoj provinciji Zagrebačke biskupije. Herceg Andrija presudio je sporni posjed u korist biskupa Dominika. Grabovnica se spominje i u imovinsko-pravnom spisu iz 1357. godine kada je ovaj posjed prodat Šimunu iz Zdenaca.
Stanovništvo iz Grabovnice bježi pred turskom vojskom te selo nekoliko desetljeća ostaje prazno. Nastanjuje se ponovo oko 1600. godine. Popisano je prvi puta u okviru čazmanske katoličke župe iako se na tom prostoru spominje župa sv. Vida već 1473. godine (Buturac: Popis župa, 1984., str. 100). Po novovvjekovnom popisu vidi se da grabovničko žiteljstvo potječe dijelom iz Slavonije i Polonja. Krajiški popis žitelja Grabovnice sačinjen je 1732. godine, a po njemu se vidi da su dio novih doseljenika pravoslavci koje naseljava Krajina. Godine 1850. popisano je u Grabovnici 165 žitelja.
Poslije 1850. godine pet predavačkih obitelji iz Grabovnice nastanilo se u novom selu prema Moslavačkoj gori koje su nazvali Vučani.
Krajem 19. st. znademo da osim Čazme svoju ovlaštenu primalju – Katarinu Forjan - ima i Grabovnica.
U Grabovnici se nalazi i pravoslavni sakralni spomenik crkva sv. kneza Lazara Kosovskog.
U školskoj godini 1949./50. Osnovnu školu u Grabovnici pohađalo je 40 učenika, a 1970. godine pohađa je 70 učenika. Od te godine brzo pada broj učenika u školi. U suvremeno doba broj je oko 25 učenika.
Grabovnica je imala i važnu ulogu tijekom 2. svjetskoga rata. Dana 22. lipnja 1941. godine na brdu sv. Vid sastali su se antifašisti koji su se dogovorili o pokretanju antifašističke borbe. Sastanak je sazvao Josip Radanović, sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije za Čazmu.
Uz cestu od Grabovnice prema Bojani sagrađen je 1944.g. aerodrom za potrebe X. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U narednom je vremenu ova mala zračna luka služila za dopremanje pomoći X. korpusu upućene od Saveznika.
Dopreman je razni materijal (vojni, medicinski; hrana). Istom su se zračnom linijom na prostor Italije upućivani ranjenici na liječenje.
Na ovaj je aerodrom tijekom 4. ili 5. mjeseca 1944. sletjela savezničko poslanstvo koje je boravilo u čazmanskom kraju oko mjesec dana.
Tijekom II. svjetskog rata Grabovnica je izgubila 38 svojih stanovnika ili više od 7% prijeratnog življa.
Kamenolom u Grabovnici otvoren je 1956. godine.
Od početka 2000-tih godina u Grabovnici se razvija turistička atrakcija – ukrašeno dvorište obitelji Salaj.
Grabovnica je selo za ugodan život ljudi – sudeći prema slučajnim arheološkim nalazima – još od prapovijesti. Neka tako bude i u dalekoj budućnosti.
Kapelica Prečistog Srca Marijina u Grabovnici površine 3 x 2m i jednim oltarom na kamenom postolju sagrađena je u vrijeme čazmanskog župnika Franje Papića 1905./1906.g. zaslugom katoličkih i pravoslavnih vjernika sela Grabovnica. Imala je zvono koje je tijekom I. svj. rata oduzeto u vojne svrhe, a drugo je nabavljeno i blagoslovljeno 1926. g. Svečana misa na slavu 1900. godine muke i smrti Kristove održana je u Grabovnici 3. rujna 1933. godine.
Kapelica je popravljana 1950./1951. godine te i kasnije. (Izvor: Spomenica Župe Čazma)
Filijalna crkva proroka Amosa - sv. kneza Lazara Kosovskog. Sagrađena je 1868. g., a zamijenila je staru drvenu kapelu u vinogradima na brdu zvanom sv. Vid (mjesto srednjovjekovne crkve sv. Vida srušene tijekom turskih pustošenja). Ulaz u crkvu je na zapadnom pročelju, a iznad njega je toranj dok je na istoku smješteno svetište. Zidovi su bili ukrašeni freskama. Nakon što se srušio krov tornja oko 2008. g., rekonstruiran je.
Fotografija u boji, foto-papir; 11,5 x 17 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 5454
šivanje; tkanje u zijev, lanene i pamučne niti, konac; heklanje, konac; platno: dužina=227 cm; 33 x 244 cm
GMČ, Etnografska zbirka, inv. br. 6069
25.10.1983. g.
offset tehnika otiska, novinski papir; rukopis, tinta
14 x 5,3 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8521/205
kovanje u zatvorenom kalupu, bojanje, lemljenje, metal (mjed, nikal), boja
značka: promjer=1,527 cm
igla: visina=3,377 cm
visina=4,408 cm
GMČ, Zbirka značaka, inv. br. 7000/14
Tehničko crtanje, rukopis, papir; 43,1 x 59,5 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8503/2
MILAŠEVAC
Selo Milaševac se nalazi sjeveroistočno od Čazme na humovitom tlu usred velike šume iskrčene u 17. stoljeću. Oko 1600. godine područje sela naseljavaju novi stanovnici koji su prvi puta popisani 1679. godine.
Žitelji Milaševca popisani su još 1704. i 1732. godine. U tim su popisima zabilježene nove doseljene hrvatske obitelji iz Slavonije. Popis iz 1890. bilježi ovdje 42 obitelji od kojih je katolika bilo dvije, a pravoslavaca jedna trećina. Selo ima oko 1000 jutara oranica, livada i šuma.
Milaševac je sredinom 20. st. bilo jedno od najvećih sela čazmanskoga kraja. U Milaševcu je 1953. godine živjelo 441 žitelja, 1971. 291 žitelj, a 2011. godine 177 žitelja. Broj žitelja – kako vidimo iz desetljeća u desetljeće je sve manji. Najvjerojatniji razlog je tome smanjenju u činjenici da je selo po strani – ne leži uz glavne puteve te se mlađe stanovništvo, kada završi školu, ne vraća više živjeti u Milaševac. Oni rijetki koji se vraćaju – žive u izuzetno lijepom mjestu na pitomim obroncima Moslavačke gore – okruženi iznimnim bojama prirode u različitim godišnjim dobima.
Od sakralnih objekata u Milaševcu je jedno jednostavno raspelo. Milaševčani su župljani župe sv. Marije Magdalene u Čazmi, pa su oko 1750. godine financirali uređenje pomoćnog oltara sv. Ivana Krstitelja u čazmanskoj crkvi o čemu na tom oltaru postoji zapis.
Tijekom II. svjetskog rata Milaševac je izgubio 7% svojih stanovnika.
U Milaševcu je djelovala osnovna škola za učenike od 1. do 4. razreda. U školskoj godini škola je privremeno zatvorena jer nije imala učitelja, a 1949./50. pohađalo ju je 39 učenika. Zbog sve manjeg broja učenika, škola je šezdesetih godina zatvorena.
U Milaševcima je u svibnju 1978. godine počelo kopanje bunara za potrebe čazmanskog vodovoda. Radove izvodi zagrebačka Geofizika, a logistiku i investicije osiguravaju Komunalno poduzeće "Pleterac" i SIZ za stambeno komunalnu djelatnost Općine Čazma. Priprema se 1979. g. iskapanje i drugog bunara u Milaševcu dubokog 150 metara, kapaciteta 6 l vode u sekundi kojim bi se osiguralo dovoljno vode u čazmanskom vodovodu čija je gradnja između Milaševca i Čazme dovršena 1985. g. U Vatrogasnom savez općine Čazma brišu iz evidencije DVD Milaševac radi malog broja zainteresiranih za vatrogastvo u tome selu. Milaševčani su izgradili lijepi Društveni dom u kojem djeluje Udruga građana Darko Dubravec. Ta udruga okuplja mlade koji se u Društvenom domu bave različitim aktivnostima – od sportskih do glazbenih.
Podignuto je 1918.g. za vrijeme čazmanskog župnika Stjepana Štefanca koji je blagoslovio raspelo 29. lipnja 1918. godine. Tekst na raspelu: „Ovaj spomen podigli na čast našem Spasitelju žitelji sela Milaševac za svjeckoga Rata”. (Izvor: Spomenica Župe Čazma); Foto: J. Kruljac Sever, 2013. g.
oko 1977. g.
u boji, foto-papir
8,8 x 13,1 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7000/14
1978. g.
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: rukopis, olovka
9,54 x 14,44 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7245/3
16.01.1980. g.
offset tehnika otiska, novinski papir
8,3 x 6,9 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8518/11
BOJANA
Na prostoru sela Bojana nađeni su ostaci iz prapovijesnog doba, razdoblja prije približno 5500 godina stare tzv. lasinjske kulture. To je prijelazna kulture između neolitika i ranog brončanog doba. U naselju su pronađeni ostaci srednjovjekovlja – keramika iz 15. i 16. st. U novom vijeku stanovnici sela Bojana popisani su u Vojnoj krajini 1732. godine, a porijeklom su iz okolnih krajeva. Godine 1850. ovdje je 25 domaćinstava u kojima živi 291 žitelj, a 1890. godine u selu je 367 stanovnika.
Napredovanje sela Bojana brojem stanovnika zapanjujuće pada za 1/3 u dvadesetogodišnjem popisu između 1971. i 1991. godine kada s 322 pada na 198 žitelja. Popis iz 2011. godine bilježi tamo 158 žitelja.
Nitko nije utvrdio kome Bojana zahvaljuje svoje ime - nekom mitološkom biću, bojevanju / ratovanju ili bojama.
U Bojani, na Bojani Brdu, izgrađena je u vrijeme draganačkog župnika Nikole Mrzljaka 1757. godine kapela sv. Franje Ksaverskoga. Kapela sv. Franje je barokna jednobrodna građevina površine 7 x 17 m. U kapeli se nalaze tri vrlo vrijedna barokna oltara ukrašena rokoko ukrasima: glavni oltar sv. Franje, pokrajnji oltari sv. Jurja i sv. Jakova. Kapela sv. Franje Ksaverskoga je prilično stradala u potresu 1880. godine, ali je izbjegnuto rušenje i krenula dugotrajna obnova. Ponovo je oštećena u II. svjetskom ratu u kojem je Bojana izgubila 5,87 % svojih mladih žitelja.
Uz iznimno zalaganje i djelovanje akademskoga slikara Franje Matešina koji je 2002. godine otvorio svoju Galeriju Matešin i 2008. godine amfiteatar u središtu sela, obnova kapele sv. Franje zaokružila bi svakome posjetitelju vrlo lijepu sliku ovoga iznimnog sela.
Osim akademskog slikara Franje Matešina, u Bojani je rođen poznati hrvatsko-kanadski slikar Anton Cetin.
U bojanskoj osnovnoj školi u školskoj godini 1949./50. bilo je 50 učenika od 1. do 4. razreda. Škola je šezdesetih godina 20. stoljeća zatvorena.
Godine 1952. u Bojani je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo koje i danas djeluje.
Godina 1980-tih i 2000-tih u Bojan djeluje folklorno društvo pod nazivom „Bojančica“.
Bojana je za svoje žitelje, ali i svakoga putnika namjernika – izuzetno smirenje za dušu: u svakome godišnjem dobu pruža izniman doživljaj obojen prirodnim bojanskim bojama. Što se tiče kruha svagdašnjeg, Bojanci su tijekom svoje prošlosti odlazili za njim bez obzira na sve ljepote koje im njihovo mjesto pruža. Teško je živjeti bez nekih civilizacijskih tečevina, ali valja biti – kao što je to i akademski slikar Franjo Matešin – uporan. Valja svijet uvjeriti u ljepote svakoga našeg mjesta, a, kada se pomirimo sami sa sobom i svojim mjestom, drugi će se dolaziti diviti i našoj upornosti, ali i ljepotama koje nas okružuju.
