Kulturna baština - Materijalna nepokretna baština

Crkva sv. Marije Magdalene

Današnja župna crkva sv. Marije Magdalene građena je u drugoj četvrtini 13. st., a izvorno je bila crkva dominikanskog samostana. U povijesnim izvorima kao njen graditelj navodi se zagrebački biskup Stjepan II. (1225-47), a prepoznata je i važna uloga slavonskog hercega Kolomana (1226-41) čije se posljednje počivalište nalazi „u skrovitom mauzoleju braće propovjednika u Čazmi“. Obojica su bila vrlo utjecajne osobe tog doba, usko vezane uz kraljevski dvor Arpadovića, te su kao naručitelji omogućili da crkva bude izgrađena u skladu s uzusima izgradnje ugarskih kraljevskih radionica. Njena impozantna zapadna rozeta s promjerom većim od 6 metara i danas je jedna od najvećih u okvirima centralnoeuropske srednjovjekovne graditeljske produkcije.

Arhitektonski korpus crkve u najvećoj mjeri je iz razdoblja srednjeg vijeka (glavni brod, kraći bočni brodovi, transept, pravokutno svetište i zvonici), a crkva se stilski može odrediti kao romaničko-gotička građevina. Crkva je izvorno građena u opeci čija jarka boja dodatno ističe iznimno kvalitetnu kamenu arhitektonsku plastiku (portal, rozete, prozorski otvori) klesanu od strane kraljevske radionice. Dok je romanički stil vidljiv ponajviše na njenoj vanjštini, arhitektura u interijeru ima stilske odlike gotike (šiljati trijumfalni luk, nosači, kapitelne zone i rebra svodova očuvanih u prostoru transepta i bočnih brodova). U 18. st., zaslugom tadašnjeg župnika Ivana Jambrekovića, započinje značajnija obnova crkve u novom baroknom stilu: žbukom se prekrivaju srednjovjekovni graditeljski elementi, probijaju se novi prozorski otvori, dograđuje se sakristija, grade se novi svodovi, kripte za ukope te kor na koji se smještaju orgulje. Bogatu baroknu obnovu pratila je i nabava kvalitetnog crkvenog inventara (osam oltara, propovjedaonica s baldahinom). Tijekom klasicističke obnove u 19. st. nadograđuju se oba zvonika čime se dodatno naglasio njen dominantan položaj u širem krajoliku.

Danas je crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi jedna od značajnijih i najbolje očuvanih srednjovjekovnih crkava na prostoru kontinentalne Hrvatske, a ujedno je i živući svjedok jednog od najprosperitetnijih perioda čazmanske povijesti.

Gradina – arheološki lokalitet srednjovjekovne utvrde

Srednjovjekovna utvrda u Čazmi u povijesnim izvorima spominje se tek od 15. stoljeća kao arx i castrum, odnosno castellum. Arheološki podaci dokazuju njeno postojanje još u 13. i 14. st. Smatra se da je služila kao castrum episcopi ili biskupov dvor u kojem su zagrebački biskupi povremeno ili stalno prebivali. Pretpostavlja se da je biskupov dvor sagradio zagrebački biskup Stjepan II. (1225.-1247.). Dvor je nakon tatarske provale i pustošenja Čazme 1241. g. utvrđen bedemima i kulama.

Tijekom srednjega vijeka utvrda je povremeno stradavala u požarima i ratnim pustošenjima zbog čega je doživjela različite pregradnje, a preinake su bile provedene i radi promjena u načinu ratovanja (razvoj artiljerije). Biskupski palas je od 2. polovina 15. st. adaptiran u raskošnu renesansnu rezidenciju. Zbog povremenih turskih pustošenja Čazme i okolice, ali i građanskog rata između pristalica kralja Ferdinanda i Ivana Zapolje, bila je djelomično oštećena, a djelomično obnavljana do 1543. godine.

Turci su zauzeli Čazmu 1552. godine i iste godine u njoj su osnovali sandžakat Začasna. Postojeću tvrđavu obnovili su uz pomoć doseljenog muslimanskog življa i pretvorili je u svoje važno vojno uporište. Zbog opasnosti da Čazmu zauzme hrvatska krajiška vojska, turski vojskovođa Malkoč-beg 1559. godine naredio je rušenje čazmanske tvrđave.

Hrvatski Sabor je od 1604. do 1610. godine na zatrpanim ostacima utvrde dao sagraditi utvrdu od drvenih trupaca u koju je smještena manja krajiška posada. U 18. stoljeću u tvrđavi je bilo sjedište Krajiškog vojvodstva, a u 19. st. bila je ovdje stacionirana satnija krajiške vojske. Razvojačenjem Vojne krajine 1871. godine, utvrda je izgubila vojni značaj.

Polovicom 18. stoljeća na platou utvrde sagrađena je uz sjeverni bedem satnička zgrada koja je nakon 1871. godine postala zgrada općinskog načelstva.

Tijekom 2. svjetskog rata prostor utvrde je služio za vojna djelovanja, a 1956. godine sagrađena je u čast palim žrtvama spomen kosturnica te dekorativni kameni zid. Spomen kosturnica je od 1970. godine ukrašena mozaikom, radom akademskog slikara Ede Murtića.

Arheološka istraživanja zapadnog bedema i kula izvođena su 1957./58., 2008. – 2010., 2017.-2018., a obnova od 2014. do 2020. g.

Tijekom istraživanja nađeni su graditeljski elementi te pokretna arheološka građa koja dokazuje visoku razinu gradnje te standard žitelja utvrde. Osim srednjovjekovnih predmeta, na lokalitetu su pronađeni predmeti koji pripadaju antičkom životu (1. do 5. st.).

Lokalitet utvrde je zaštićeno nepokretno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Gradina – arheološki lokalitet srednjovjekovne utvrde

Autor: Davor Kirin, 2022.