Običaj Zapovijedi /pod lipom/ u Gornjem Mikloušu
KUD SLOGA i manifestacija Zapovijed pod lipom
Obnovom KUD-a Sloga Miklouš početkom 1974.g., utemeljuje se manifestacija Zapovijed pod lipom koja se održala nedjeljom, najčešće u srpnju, svake od proteklih 40 godina.
KUD Sloga Miklouš nastoji što vjernije prikazati običaj zapovijedi te ga izvodi na mnogobrojnim prilikama u domovini i inozemstvu.
Zapovijed kao nematerijalna baština
Zapovijed /pod lipom/ je običaj koji seže daleko u prošlost hrvatskoga sela, pa tako i Miklouša. Običaj koji je dio tradicionalnog života seoske zajednice, obuhvaća: selo kao zajednicu sa svojom upravom u osobi seoskog starješine kao zapovjednika i spone s vlašću, zapovijed (proglas, obavijest) vlasti kao povod okupljanja seljana (zajednice) u određeno vrijeme na određenom mjestu, pomoćnika/e seoskom starješini, rekvizit za izvođenje zapovijedi: rog/truba tered (protokol) izvođenja zapovijedi i ponašanja seljana.
KUD Sloga Miklouš baštini djelovanje dvaju pjevačkih društava: "Garjevica" i "Orač" (osnovani početkom 20.st.). KUD Sloga mjesto je očuvanja narodnog bogatstva Moslavine koje u materijalnom i duhovnom obliku prenosi na mlade naraštaje i sve ljude željne znanja te istraživanjem, njegovanjem i prezentiranjem baštine javnosti. U duhu ovoga poslanja, KUD Sloga izvodi i običaj zapovijedi smještajući je pod stoljetnu lipu ispred crkve sv. Nikole u Mikloušu.
Selo: Miklouš
Miklouš je staro hrvatsko selo na sjevernim obroncima Moslavačke gore.
Arheološka istraživanja i rekognosciranja dokazuju postojanja naselja u antici (Dabravine, Pijesak).
Župa sv. Nikole se spominje u vizitatorskim zapisima Zagrebačke biskupije od 1307.g. te u svim narednim (1334., 1501.g.).
Za dolaska Turaka u ove krajeve selo je raseljeno (oko 1542.g.).
Ponovno naseljavanje iz Počesamlja, Polonja, Dubrave i Ivanića uslijedilo je nakon 1600.g., a selo je pripalo Vojnoj krajini. Prvi je puta popisano stanovništvo 1704.g. u okviru Župe u Čazmi kojoj je Miklouš pripadao. Vojna krajina stanovništvo popisuje 1732.g. U tome se popisu javljaju naselja Miklouš i Brezina Bara. Godine 1789. obnovljena je Župa u Mikloušu, a pripada joj kapela/crkva u Martincu. Nakon 1850.g. po krajiškom popisu gubi se toponim Brezina Bara, a razlikuju se Gornji i Donji Miklouš u kojima je bilo u 41 kući 507 žitelja Hrvata (12,37 u jednoj kući), a 1890., nakon raspada obiteljskih zadruga, u 116 domova živi 647 žitelja (5,58 žitelja u jednome domu).
1831. otvorena je u Gornjem Mikloušu škola. Današnja školska zgrada sagrađena je 1893.g. na oko 150 m udaljenosti od Crkve i Župnoga dvora u pravcu sela Martinac.
Okolna sela su Vučani (SZ), Martinac (SI) te Samarica (JI). Do Samarice iz Miklouša Donjeg vodi cesta preko Mednog polja dok se jugozapadno i južno od sela proteže nenaseljeni dio Moslavačke gore s obližnjim starim utvrdama Košuta grad, Jelen grad, Garić grad; vrhovima Mjesec, Kaluđerov grob itd. Sva spomenuta naselja imaju vrlo dugu povijest i dokaze o naseljavanju od prapovijesti do suvremenoga doba. U okolici Miklouša teče rijeka Grabovnica u koju se ulijevaju gorski potoci Mlinska, Srednja rijeka (Srednja reka) i Skrajnja rijeka (Skrajna reka).
Crkva sv. Nikole
Crkva sv. Nikole smještena je na brijegu u središtu sela (179 m n.v.), na kojem je očigledno prvotno bilo prapovijesno neolitičko naselje i kasnije srednjovjekovno gradište. Podignuta je u srednjem vijeku kao jednobrodna građevina zaobljenog svetišta na istoku i zvonikom koji podupiru dva kontrafora na zapadnom dijelu. Srednjovjekovni elementi očituju se po naglašenom soklu visine 0,8 m iznad tla i šiljastim otvorom na zvoniku zapadnog pročelja. Nakon povlačenja Turaka bila je znatno oštećena, još 1696. godine crkveni brod nije imao krovište, a gornji dio zvonika bio je porušen.
Barokna obnova svetišta započela je kada područje pripada čazmanskoj župi 1701.g., krovište je postavljeno 1704.g., a 1715.g. dograđena je sakristija. Te godine u zapisniku kanonske vizitacije spominje se i glavni oltar u svetištu sa slikom sv. Nikole i pokrajnjim kipovima sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije. Već 1729. g. u crkvi postoje tri oltara, a 1780. g. inventar je povećan za dva kaleža. Osnutkom lokalne kapelanije u Mikloušu 1789. godine u njezin sastav priključena je i obližnja kapela sv. Martina u Martincu. U doba osnutka Župe u Mikloušu i prvog župnika Ferdinanda Brkljaša (1813.-1841.) provedena je obnova crkve s dogradnjom zvonika u današnju visinu, a sagrađen je i novi župni dvor. Posljednja veća obnova crkve s uređenjem krovišta izvedena je 1996. godine, a slijedeće godine akademski slikar Franjo Matešin izradio je u tehnici ulja na platnu tri slike: sv. Obitelji, sv. Roka, apostola sv. Ćirila i Metoda.
Seoski starješina
Seoski starješina je najugledniji seljanin, oduvijek seoski prvak i predstavnik. Kroz dugu prošlost hrvatskih seoskih zajednica, starješina se birao među moralno najuzornijim seljanima.
SREDNJI VIJEK
U srednjem se vijeku seoski starješina nazivao vestnikom. Dužnost seoskog starješine ilivestnika je upravna i sudbena po Statutima biskupa zagrebačkog Eberharda od 10. 2. 1406. g. Vestnik je postavljan na posjedima predijalista. Osoba birana za vestnika mogla je, uz biskupovo dopuštenje, biti birana i za župana/kneza (comes) ili podžupana/podkneza (vicecomes) provincije u kojoj je biran. Pomoćnici su mu bili glasnici koji su dostavljali sudbene pozive i osude, obavljali naredbe opće prirode kao sudbena izvršna tijela. Vestnicisu sudjelovali u ubiranju biskupovih daća (djelomično su se tako financirali) u čemu su morali biti ažurni jer bi u protivnome bili kažnjeni, odlučivali su o postavljanju šumskih lugara te sudjelovali kao provincijski suci u raznim sporovima niže razine (djelomično se financirao od naplaćenih globa), odgovarali su za red i mir u selu i među seljanima te prenosili seljanima razne obavijesti i naredbe te ih obavještavali o nekim izvanrednim događajima.
NOVI VIJEK
Uspostavom Vojne krajine, povratkom stanovništva koje dobiva graničarske vojne obveze i prava, svaka je doseljena obitelj dobila zemlje koliko je mogla obraditi. Seoski jestarješina i u Vojnoj krajini zadržao ista prava i dužnosti koje je imao u srednjovjekovnim odredbama jedino je razlika bila u njegovoj vojnoj obvezi jer je bio odgovoran i za obranu naselja. Seoski starješine bili su dio zapovjednog i upravnog aparata Vojne krajine kojoj je prvenstveni cilj bilo «djelotvorno provođenje obrane Krajine», a manje svi drugi odnosi.Starješine su bili u nešto povoljnijem položaju od običnih vojnika-graničara-seljaka. Birani su na 20 godina i u tome su privremenom razdoblju smatrani plemenitašima ili odličnicima. Stupanjem na dužnost podijeljeno im je darovnicom leno. Nakon 20 godina gube povlastice.
Vojni ustroj na čazmanskom području dokinut je ukidanjem Vojne krajine 1871.g., ali se nasljeđuje institucija zemljišne zajednice na čelu koje je seoski starješina. Po sačuvanim proglasima koje su u svim selima prenosili seoski starješine (1937.-1939.), vidljivi su pozivi na redovitu godišnju skupštinu ovlaštenika zemljišnih zajednica u selima oko Čazme koje su se znale odvijati u kućama seoskih starješina. Seoski starješina je opet bio važna spona između vlasti i seljana. Uloga mu je bila i s ostalim izabranim seoskim sucima u neku vrstu mirovnog vijeća, miriti seljane u slučaju njihove svađe i svih oblika razmirica. Ako se seljani nisu bili voljni izmiriti, odlazili bi na sudovanje kraljevskim sudovima (kazivači i izvori).
Seoski starješina i/ili trubač hodajući selom pozivao je seljane na čitanje Zapovijedi pušući (tuleći) u goveđi (najčešće volovski) ili kozji rog. U novije doba – 20. st. – ne koristi se više goveđi rog već truba koju su koristili poštari. Ona je metalna te time trajnija od roga. No, seljani i dalje metalnu trubu nazivaju rogom.
Institucija seoskog starješine gubi se razvojem društva negdje oko 1955.g.
(obiteljski arhiv Tonković)
Seoski starješina bio je odjeven kao i svaki drugi odrasli muškarac u selu. Na sebi je imao svakodnevnu nošnju koja se sastojala od:
- bijele lanene rubače (košulje),
- bijelih lanenih gaća
- platnene torbice (za hranu i/ili alat kod poslova u polju i izvan dvorišta)
Ovom bi se odijelu za svečane prilike dodavalo:
- prsluk od plave čoje (znak starih graničara/krajišnika)
- platneni pojas,
- šešir/škriljak
- opanci.
Zapovijed
Zapovijed (zapoved, zapovet) je usmena ili pisana obavijest koju je seoski starješina morao prenijeti svojim suseljanima. Za pretpostaviti je da se u srednjem vijeku prenosila usmenim putem budući da je vrlo malo ljudi, pa tako i starješina, znalo čitati i pisati. U vrijeme vojno krajiškoga vladanja ovim prostorom zapovijed se u početku vjerojatno govorila «po sjećanju» starješine, a kasnije se čitala iz pripremljenog teksta od strane krajiškog časnika. Škola je obučila većinu stanovništva čitanju i pisanju te su i seoski starješine bili pismeni i mogli su čitati napisane zapovijedi.
Gradski muzej Čazma, Povijesna zbirka, inv. br. 4133
Prema kazivačima iz Miklouša, običaj se izvodio ovako:
U Mikloušu je bio seoski starješina ( osoba koja je uživala osobiti ugled među seljanima i koji je bio naročito cijenjen zbog svojih moralnih ili nekih drugih kvaliteta) kojeg su seljani birali na određeni rok ( ne zna se točno je li na dvije ili četiri godine ) u kojem bi starješina brinuo o selu tako da seljani budu dobro i točno obaviješteni o svim događajima, svim obvezama koje propisuju tadašnji općinski ili kotarski čelnici, odnosno da se pridržavaju i obavljaju sve što je u proglasu tadašnje vlasti svih razina zadano. U ovom poslu pomagali su mu tzv. „patrolci“, u pravilu muškarci koji su bili određeni za ovu dužnost u proglasu pročitanom prethodnu nedjelju na „Zapovijedi“, uvijek po dvojica koji su u dan koji im je bio određen „patrolirali“ selom i pazili da uoče neke neuobičajene pojave koje su mogle narušiti mir ili ugroziti živote te uništiti imovinu seljana. Ukoliko se dogodilo nešto što domaćini sami ne bi mogli riješiti (požar, neka nesreća u polju, šumi i sl.), žurno bi o tome obavijestili starješinu koji bi pozivao žandare i osigurao mjesto događanja do njihova dolaska.
Na kraju svakog radnog tjedna, bez obzira na vremenske uvjete, seoski starješina odlazio bi uopćinsko poglavarstvo i tamo preuzeo sve obavijesti pristigle tijekom tjedna. Radilo se o raznovrsnim obavijestima: poziv za sud, poziv na javnu dražbu porezne uprave zbog neplaćenog poreza dužnika, obavezi cijepljenja pasa, obavijesti o mjestu i vremenu održavanja sajma, sastancima zemljišnih zajednica i sl. Na kraju se dijelila pristigla pošta. Sve te obavijesti starješina bi prepisao na poseban papir i nedjeljom pročitao mještanima. Ukoliko bi starješina tijekom tjedna primio obavijest vlasti da je nešto iznimno hitno, preuzeo bi obavijest i putem „patrolaca“ obavijestio mještane.
Red zapovijedi
Narodni običaj podrazumijeva određeni način života, rada, ponašanja tj. red koji se kao takav poštuje i prenosi s naraštaja na naraštaj. Tako i običaj zapovijedi ima svoj strogi red koji je prenesen još u ranom djetinjstvu na kazivače, a oni ga svojim opisom i izvedbom prenose na nove naraštaje...
Seoski starješina, osim što je pripremio tekst proglasa, odnosno Zapovijedi, ponio je sa sobom i rog u kojeg je tulio kako bi ga svi mještani čuli i okupili se, a okupljalo se u centralnom dijelu sela pred crkvom pored koje raste stoljetna lipa. Starješina koji nije znao ili nije mogao tuliti u rog, poveo je sa sobom osobu koja je bila vješta u tome i tako se uvodi u cijeli događaj i trubač, odnosno dvije osobe koje se pojavljuju u dužnosti i obvezi „zapovijedi“ ( trubač i seoski starješina).
Izrada rogaGoveđi ili kozji rog koji se koristio u Miklušu, tamo se i izrađivao. Najprije bi se dobro opkuhao, očistili bi se iz njega ostaci dlake i unutarnji sloj rogovine. Potom se šira strana zaokružila pilom i izgladila nožem, a vršak se otpilio. Rogu bi se nakon toga na vršku svrdlom izbušila rupa uz koju je svirač priljubio usnice i izvodio ton snažnim puhanjem.
(Opis: Lovrenčević, 1972.)
LIJEVO: Nikola Ferenčak (1908.) iz Donjeg Miklouša tuli u kozji rog koji je izradio njegov suseljan Stjepan Papić (Sokolović, 1993.)
Nakon pročitanih važnih obavijesti, dijelila se pristigla pošta iz raznih krajeva svijeta.
Na „Zapovijed“ su mještani dolazili u radnim nošnjama, a djevojke bi se ipak malo bolje uredile jer na kraju svakog čitanja proglasa -„Zapovijedi“, starješina bi naglasio kako je starijima vrijeme da pođu „s kravama na pašu“, a momci i djevojke neka nastave pjevati i plesati do iznemoglosti“.
Tekst „Zapovijedi“ sa službenog/standardnog jezika starješina je prilagođavao da bi ga mještani razumjeli. Dakle pisan je i čitan govorom stanovnika Miklouša ili drugog sela u kojem se zapovijed čitala.
GMČ, Zbirka dok. inv. br. 4095
Nakon ozbiljne zapovijedi, svi su seljani jedva čekali veselje – pjesmu i ples koji su uslijedili i nastavili se sve do večeri. Bilo je tu ofiranja, izvodila se igra zdenac – bili su to jedini opuštajući trenuci u teškom radnom tjednu.
Nakon što je rog zatulio ...
Iza pročitane zapovijedi, podijeljene pošte, nekada se cijeli red nastavljao sudovanjem – mirenjem i određivanjem kazni za počinitelje. U sjećanju kazivača koje seže u I. pol. 20. st. upamćeno je odvojeno zbivanje zapovijedikoja se uvijek odvijala nedjeljom od zasjedanja mirovnog vijeća za koje se sjećaju da je bilo nekad u tjednu ili nakon što se nemili događaj u selu desio (svađa suseljana, krađa kokoši i sl.).
KUD Sloga Miklouš
SLOGA obnavlja svoj rad kao Kulturno prosvjetno društvo (KPD) Sloga Miklouš ujedinivši tako oba sela – Donji i Gornji Miklouš. Već na drugom održanom sastanku KUD-a Sloga 1974. g. vidljivo je da će Sloga snimiti televizijsku emisiju s prikazom običaja zapovijedi pri čemu se određuje tko će što izvoditi.
U drugoj godini svoje obnove, 27. srpnja 1975., KPD Sloga iz Miklouša sudjeluje na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Društvo vodi učitelj Josip Grgić, a čest je gost etnomuzikolog i sakupljač baštine Zvonimir Lovrenčević.
KPD Sloga iz Miklouša do kraja 1970-tih godina sudjeluje na raznim manifestacijama i smotrama tradicijske kulture. Aktivnih je članova u KPD-u oko 60-tak. Priređuje svake godine zabave kojima samofinancira svoj rad (nabavlja nošnje i potrebnu opremu, financira si prijevoz na nastupe) i obilježava dan sela izvodeći nedjeljnu zapovijed.
KPD Sloga Miklouš početkom 1990-tih godina aktivno djeluje. Iz izvješća o radu tih godina vidljivo je nastojanje da se kroz probe društvo prisjeća izvornih običaja svojega sela te je – od samoga početka svoje obnove 1974. – svjesno usmjereno na očuvanje materijalne i nematerijalne baštine Miklouša. Redovito sudjeluje na općinskim i regionalnim smotrama folklora, organizira Dan svojega Društva – manifestaciju Zapovijed pod lipom, djeluje u nekoliko sekcija od kojih je jedna i dramska – govorno oživljavanje običaja.
Društvo je nastupilo 5. kolovoza 1998. g. u Kninu na završnoj priredbi najljepših autohtonih narodnih nošnji iz cijele Hrvatske i osvojilo "Hrvatsku tkanicu" u svim emisijama "Lijepom Našom". Ovo priznanje ubrzo je dobilo svoju potvrdu, jer je 22. svibnja 2005. g. KUD "Sloga" dobitnik Zlatne plakete Grada Čazme za očuvanje kulturne baštine i izvorne glazbe. Sudjelovanjem na smotrama izvornog folklora Bjelovarsko-bilogorske županije Hrvatski sabor kulture je 2004. i 2006. g. uputio Društvo na Državnu smotru folklora u Vinkovce.
2004. g. Društvo nastupa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na priredbi Etno tulum pod lipom (obilježavanje 55. godišnjice zagrebačke Posudionice i radionice narodnih nošnji; slika i), zatim na Zagrebačkom velesajmu povodom prezentacije maratona Od kaptola do kaptola i otvaranju Međunarodnog sajma kontinentalnog turizma u Zagrebu (2007.); slika m.
2008. godine između 27 kandidata, povjerenstvo za izbor Europske destinacije izvrsnosti na temu turizam i nematerijalna kulturna baština prema općim europskim i nacionalnim kriterijima Zapovijed pod lipom svrstalo među deset destinacija koje se natječu za europsku lentu izvrsnosti s područja nedodirljive baštine (slike desno).
KUD Sloga Miklouš bilo je 2008. g. domaćin 11. smotre izvornog folklora Bjelovarsko-bilogorske županije u Čazmi. Na smotri su uspješno prikazali običaj komušanja (lužđanja) kukuruza (red slika gore).
Međunarodni nastupi KUD-a Sloga:
2008. u Češkoj,
2009. i 2011. u Mađarskoj,
2012. i 2014. u Sloveniji.
U više navrata KUD Sloga predstavljalo je Bjelovarsko bilogorsku županiju na državnim smotrama Vinkovačke jeseni te na Đakovačkim vezovima.
KUD Sloga djeluje humanitarno - kroz organizaciju koncerata prikuplja pomoć za potrebite sugrađane.
2013. g. Ženski vokalni sastav KUD-a Sloga Miklouš snimio je, a 11.1.2014. uspješno promoivirao svoj nosač zvuka s napjevima sela Miklouš. Na fotografiji je naslovnica popratne knjižice i posljednja strana s popisom pjesama i impresumom.
KUD Sloga i manifestacija Zapovijed pod lipom u Mikloušu
KUD Sloga organizira manifestaciju Zapovijed pod lipom od 1974. Prvi je cilj manifestacije bio Dan društva da bi tijekom godina manifestacija poprimila kulturno turistička obilježja prezentacije hrvatske materijalne i nematerijalne baštine. Posljednjih godina manifestacija započinje misom u crkvi sv. Nikole, nakon čega KUD Sloga izvodi običaj zapovijedi. Iza toga se u svečanom mimohodu sudionici – razna folklorna društva iz drugih krajeva Hrvatske i inozemstva – spuštaju iz Gornjega u Donji Miklouš predvođeni konjskim zapregama ili konjanicima barjaktarima. Pored raspela dočekuju sudionike seljanke s okrijepom (kolači, voda), nakon koje svi odlaze do Društvenog doma u Donjem Mikloušu gdje se odvija nastavak manifestacije – program smotre folklornih skupina koje gostuju na manifestaciji.
Kao uspomenu na sudjelovanje u smotri manifestacije Zapovijed pod lipom, svako folklorno društvo dobiva na dar drvce mlade lipe posađeno u posudi. Time se simbolično sadi prijateljstvo i baština među čuvarima kulturnih vrednota hrvatskog sela.
Jadranka Kruljac Sever, 2014. g.