Dobrovoljno vatrogasno društvo Čazma

Cijela je dalja prošlost nekada slavnog hrvatskog grada Čazme obilježena paležima. Kako vatra može biti loš gospodar, stanovnici ovoga prostora osjetili su davnih stoljeća, a naročito kada je grad spalila tatarska vojska 1242. i u apokalipsi 1559. g. kada ga je do temelja razrušila i popalila turska vojska te se nakon toga nikada više Čazma nije razvila i izgradila do srednjovjekovnog značaja.

Nakon višestoljetnog vojnog ustroja u okviru granice uz područja pod vladavinom Turaka, područje Čazme razvojačilo se 1871. godine. Organizirana je civilna vlast koja je u dobrima kojima je raspolagala i ljudstvu bila vrlo slična prijašnjoj vojnoj vlasti. Od vojnih je vlasti preuzet i način sprječavanja i gašenja požara. Naime, habsburški vladari su još u 18. st. propisali obvezni protupožarni red – oruđa i način djelovanja da bi se ugroza spriječila ili suzbila. Vatrogasni red – protupožarni propisi - Feuer Ordnung – propisivao je što sve mora imati svako domaćinstvo u pričuvi, kako graditi kuće te kako se svaka osob mora ponašati u slučaju požara. Ovaj zakon je propisivao i da općina mora imati u pričuvi za suzbijanje požara mnogo kanti napunjenih vodom te dugačke metle. Vatrogasni red iz 1768. g. propisivao je inspekcije dimnjaka koju su u domaćinstvima o sv. Jurju (23. travnja) i sv. Mihaelu (29. rujna) provodile ovlaštene osobe. Red je nalagao i postojanje patrolaca ili uzbunjivača – muškaraca koji su po određenom redu dežurali noću kako bi uočili požare ili neke druge nemile događaje u naselju.

Od Vojne je krajine općinsko poglavarstvo Čazme naslijedilo vatrogasnu ručnu štrcaljku nabavljenu 1863. godine, naslijeđena su i pravila preventivnih alata u svakom domaćinstvu za gašenje požara te djeluje Vatrogasno društvo. Prvi vatrogasni zapovjednik bio je općinski službenik Ivan Janković, a poljoprivrednik Ivan Žužić bio mu je zamjenik.