Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Uvod
Gradski muzej u Čazmi vlasnikom je Memorijalne zbirke književnika i agronoma Slavka Kolara koja nastaje od ranih 1970-tih godina. Početkom 2013. godine Zbirka je upisana u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske pod rednim brojem 5064.
Do 1990. godine Gradski muzej je imao otvorenu memorijalnu sobu stalnog izložbenog postava književnika Slavka Kolara, da bi – zbog ratne opasnosti – zbirka bila pospremljena na sigurno mjesto. S obzirom na stanje prostora u kojem je bila izložena i prekomjernu vlagu koja je oštetila predmete, nakon završetka rata bilo je neprimjereno vraćati je tamo. Zato se u prilici godišnjica zbirka izlaže povremeno. Temelj ove izložbe je izložba iz 2013. godine postavljena uz 50. godišnjicu smrti Slavka Kolara.
Cilj je izložbe bio odgovoriti na pitanje Zašto se Slavko Kolar - i mi s njime, čitajući pripovijesti nastale pred osamdesetak i više godina, smijemo kroz suze? Odgovor je u analizi života osobe – umjetnika i agronomskog praktičara - Slavka Kolara. Detaljnom razradom te teme, do desetak godina pred Kolarovu smrt, bavio se njegov biograf Zvonimir Kulundžić čija je monografija Slavko Kolar i njegovo vrijeme tiskana kao nezavisno autorsko izdanje u Zagrebu 1977. godine na 740 stranica - uz napomenu autora da je sakupio građe za još jedan omašni svezak koji, nažalost, nikada nije objavljen. Ova je Kulundžićeva knjiga bila vodilja u pripremi izložbe jer je upućivala na bitne detalje Kolarova života. Sam je Zvonimir Kulundžić u ime Odbora za izdavanje Kolarovih djelaosobno u čazmanski muzej donio i ostavio veliki dio sakupljene građe o životu i radu Slavka Kolara te različita izdanja njegovih knjiga na hrvatskom i drugim jezicima i pismima. Kulundžić je objasnio zašto se prihvatio posla prikupljanja i obrade podataka o životu i radu te prilikama u kojima je živio Slavko Kolar. Odluku o tome donio je nakon razgovora s već beznadnim, bolešću shrvanim Slavko Kolarom koji se istinski i ljudski bojao da će nakon svoje smrti biti zaboravljen kao književnik. I taj tužan osjećaj koji ga je mučio bio je posljedica niza neugodnih životnih situacija i događaja.
Ova izložba ističe samo najvažnija zbivanja i trenutke života i rada književnika i agronoma Slavka Kolara te daje djelomičan izbor građe iz Memorijalne zbirke koja u trenutku web objave ove izložbe broji 271 predmet.
Krajnji cilj je ove izložbe prikazati vrijednost ostavštine Slavka Kolara, ali i vrijednost čovjeka koji je nastojao cijeli svoj život hodati uspravno. Zato, evo čovjeka!
Rođenje, roditelji, obiteljska ostavština
Slavko (Vjekoslav, Alojzije) Kolar rođen je 1. prosinca 1891. g. u selu Palešnik (Kotar Garešnica) /slika 1/ gdje je kao učitelj službovao njegov otac Stjepan Kolar.
Rano djetinjstvo proživio je u Palešniku, a prve razrede osnovne škole pohađao je u Garešnici. Veliki dio djetinjstva i ferije cijelog školovanja provodio je Slavko u Čazmi, rodnom mjestu svoje majke pa se cijeli život smatrao Čazmancem (Kulundžić, 1977:25). Na čazmanskom je groblju pokopan i Vladimir Kolar, Slavkov sin.
O svojem djetinjstvu Slavko Kolar nije volio govoriti ni pisati jer je njegov otac Stjepan od dječaka Slavka imao prevelika očekivanja pa je Slavko u odrasloj dobi volio reći da su mu to mutne godine. Slavkov otac Stjepan umro je naglo 1910. g.
Majka Slavka Kolara Marija bila je iz čazmanske obitelji Šnidar. Ostavština baštini Čazme žena iz obitelji Šnidar i Kolar su oltar sv. Stjepana u sjevernom transeptu crkve sv. Marije Magdalene (na mjestu nekadašnjeg oltara sv. Katarine) koji je Marija Šnidar 1924. g. dala postaviti u čast svojeg sina koji je poginuo u I. svjetskom ratu te plastika Križnoga puta koju je 1936. godine dala postaviti Slavkova majka Marija Kolar u čast svoje sestre Milke /slika 2/.
MUTNE GODINE
Slavko Kolar je prva dva razreda osnovne škole završio u Garešnici, a zatim se obitelj Kolar doselila u Čazmu 1900. g. kada je Stjepan ovdje premješten za ravnajućeg učitelja Državne pučke škole /6/. Slavko Kolar polazi u Čazmi 3. i 4. razred.
U svojim prvim pripovijetkama malograđanskih tema glavnih likova nezrelih mladića i grandioznih ideja, Kolar opisuje u nekoliko navrata Čazmu koju zove Čampara:
Čampara je trgovište u kom trgovine zapravo i nema. Inače dražesno mjesto! Ima crkvu sa dva tornja, sa čudnovate četiri ure, koje u podne pokazuju 5 sati. To je stoga, jer su veoma stare i konzervativne. Uopće – čitava je ta crkva stara, ali se ipak ponosito drži. Ta je crkva na brijegu – a oko nje nanizale se čamparske kuće. Tu je općinsko poglavarstvo, pred kojim redovito hrče pandur Luka Deršmid. Malo dalje se koči Kr. kotarska oblast, pa onda sud, pa Kr. ug. Porezni ured i tako dalje. (...)
Predvečerje. Čamparska dvotoranjska crkva. Uz nju čamparski župni dvor, ljupka i omašna jednokatnica. Uz nju opet oširoko, Kaspijskom moru slično dvorište, obraslo zelenom travom, po kojoj se u vrijeme naše historije šeću kokoši kao simbol gluposti i konvencionalnosti, naivni pilići, hohštaplerski purani, što su naduveni kao moderne mašine, a onda patke, što se deru i viču i koje su vječno gladne. (…)
Slavko Kolar: PRIPOVIJEST O TOME KAKO JE FELIKS PIJEVČEVIĆ TRAŽIO ŽIVOT
Čampara (Čazma)
Dvije puste godine u Bjelovaru
Nakon završena četiri razreda osnovne škole, Slavko Kolar 1902. g. započinje svoje srednjoškolsko obrazovanje u bjelovarskoj gimnaziji. Tijekom boravka u Bjelovaru bio je smješten kod tete i tetka, podoficira Austrougarske vojske.
Boravak kod tete i tetka u Bjelovaru Kolar je književno prikazao u pripovijetci Kompromis (1931. g.). Peripetije glavnog lika mladića Krešimira Turčića djelomično su autobiografske.
Slavko Kolar 1904. godine počinje školovanje u zagrebačkoj Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Smješten je bio u obitelji umirovljenog nadlugara Franje Ratkovića na Opatovini, a iza toga u Petrinjskoj ulici i Dugoj ulici (današnja ul. Pavla Radića).
Tijekom cijeloga gimnazijskog školovanja najlošije su mu ocjene bile iz matematike. Zbog nedovoljnog iz matematike i povijesti te velikog interesa za književnost i pisanje, Slavko Kolar pada 6. razreda.
U Gornjogradskoj gimnaziji Kolarovi su profesori bili Ferdo Šišić, Albert Bazala, Franjo Dugan, Milan Šenoa, Đuro Szabo, Branimir Weisner Livadić, Branko Drechsler Vodnik, Petar Tomić i dr., a u hrvatskoj su kulturi ostavili važan doprinos (Kulundžić 1977:125-146). S nekima od njih te školskim kolegama, ostao je prijatelj tijekom cijeloga svog ili njihova života.
Nisam imao ni prijatelja ni neprijatelja
Stjepan Kolar je sina Slavka, koji je upućen na ponavljanje 6. razreda gimnazije, poslao na preodgajanjei popravak u Požegu. Tamo je stanovao u strogim uvjetima Nadbiskupskog sirotišta u kojem kaže Nisam imao ni prijatelja ni neprijatelja (Sabrana djela V. 1970:49), a koji je smatrao zaptom i ledenim zatvorom.
Budući da je mlađi Slavkov brat Vilko stasao za gimnaziju, obitelj Kolar si nije mogla priuštiti dvije školarine pa Slavko nastavlja školovanje u zagrebačkom Nadbiskupskom liceju u kojem je—prema dr. Kamilu Dočkalu—pretežito zadovoljavaou dužnostima pobožnosti iako je bio jedva pobožan, po prirodnim sposobnostima nepouzdan, tvrdoglav, brzih reakcija, nadarenost mu je dobra, a završna opisna procjena o Slavku Kolaru kao sjemeništarca konstatira da se u njega jedva može govoriti o marljivosti. Ovu je nimalo optimističnu sliku o budućem svećeniku uzrokovao tadašnji Kolarov unutrašnji otpor pri čemu se prema nastavnicima odnosio pasivno pokorno, a svoje pohađanje Liceja smatrao privremenim i jedinim tada mogućim osobnim rješenjem. 22. srpnja 1910. g. naglo umire Slavkov otac Stjepan (...umro je voljeni ravnajući učitelj Stjepan Kolar. Toga dobrog učitelja ljubio je svatko.—Slava mu!; Školska spomenica OŠ Čazma 2010:25). U šk. god. 1910./11. Slavko Kolar je zadovoljavajuće završio gimnaziju te maturirao 3. srpnja 1911., a 4. srpnja u Razrednici (imeniku) je zabilježeno da je napustio stalež zbog nedostatka osjećaja za svećenički poziv (Kulundžić 1977:197-201).
Historijska kljova u Čampari
Obitelj Kolar je u kotarskom mjestu Čazma pripadala malobrojnom građanskom sloju koji su činili kotarski službenici (sudci, inženjeri, učitelji, trgovci i drugi poduzetnici). Kao dokaz njihova druženja, prva čazmanska fotografkinja Celestine Prochaska (1875.-1967.), snimila je niz fotografija. Na njima nije zabilježen Slavko Kolar, ali je u nizu situacija snimljen Slavkov mlađi brat Vilko.
Historijska kljova u Čampari
Svoje uspomene na čazmanske dane i ferije koje je provodio kod obitelji, među prijateljima i rodbinom, Slavko Kolar je evocirao mlađem bratu Vilku pred kraj svojega života ovim riječima:
Naš pokojni bratić Štefko Šnidar – koji je, kao što znaš, poginuo na ratištu, kod Valjeva, god. 1914. – bio je đak Trgovačke akademije u Zagrebu i moj vršnjak. On je bio revni posjetilac kazališnih predstava, a isto je tako volio glazbu i slikanje. I ja sam također bio ljubitelj kazališta i slikarstva. Nas dvojica smo bili tada glavni pokretači i realizatori ferijalnih priredbi u Čazmi. S oskudnim znanjem koje smo o tome stekli u Zagrebu, ali sa puno mladenačkog žara i mašte, pristupali smo tom pionirskom poslu. Štefko je vršio uglavnom tehničke poslove – dekor, kulise, garderoba, maske – a ja sam čitao razne igrokaze i tražio pogodna djela; skraćivao i prerađivao prema našim mogućnostima, dijelio uloge i zajedno sa Štefkom uvježbavao. Bio sam dakle dramaturg i režiser, a uz to i šaptalac, ali nikada nisam uzimao neku ulogu na sceni, jer mi to nije ležalo. Tako smo nas dvojica priredili nekoliko aktovki. Sjećam se da su najuspjelije bile Začarani ormar i Soba broj 13. Nismo se žacali ni vratolomnijih pokušaja, kao npr. s Graničarima. Iz tog pučkog igrokaza uzeli smo, prema našim mogućnostima, nekoliko najpogodnijih i najefektnijih fragmenata. Muzički dio je izveo domaći tamburaški zbor (sl. 16, op.a.), kojeg je uvježbavao Štefko. Uspjeh je redovno bio dosta velik, a toga se rado sjećam i danas.
Kompromis
Nakon položene mature, Slavko Kolar se morao odlučiti kojim će životnim putem krenuti. Sanjario je o odlasku u Argentinu a u svojoj Autobiografiji iz 1943. g. navodi da je razmišljao o studiju filozofije, farmacije i prava. Odlučio se za studij agronomije na Kraljevskom višem gospodarskom učilištu u Križevcima. Profesori su mu bili niz uglednih agronoma koji su utemeljili modernu hrvatsku agronomiju i agronomsku znanost (Kulundžić 1977:225).
Tu je stekao i svojeg najdražeg prijatelja i kuma inženjera agronomije Nikolu Modrića kojem je posvetio drugu svoju knjigu Ili jesmo—ili nismo.
Tijekom studija Slavko Kolar je imao lijep uspjeh što daje naslutiti da je odabrao sebi primjereno zanimanje. Konačni je ispit položio 29. srpnja 1913. godine.
Uz studij agronomije, Kolar je imao i mnogo književnih planova. Objavio je do tada nekoliko kratkih priča, a po sjećanju njegovih prijatelja, stalno je pisao, čitao, bilježio te se dade naslutiti da je stvarao skice svojih književnih tema i motiva.
Kompromis
Studentskih godina Slavko Kolar sudjeluje u političkim zbivanjima tj. u valu đačkih demonstracija i štrajkova jugoslavensko orijentirane mladeži. Puno godina kasnije (1938.) u pripovijetci Quo vadis, Europa? u opisu svoga lika Milana Pintarića je napisao ...kako je nacionalna pristojnost tražila, kao napredni hrvatski i jugoslavenski omladinac mrzio Austriju. Ali mržnja prema Austriji bijaše formalna, u školi naučena, dok je mržnja prema Madžarima i Madžarskoj bila prostonarodna i srdačna.
Godine 1912. ovako bi se mogao opisati i student Slavko Kolar koji se u mjesecu travnju 1912. g. uputio s hrvatskim akademičarima u Beograd kako bi Beču i Pešti pokazali privrženost južnoslavenskoj dinastiji Karađorđevića te tražeći zaštitu od Kraljevine Srbije u nastojanju odcjepljenja od Austro-Ugarske Monarhije. Većina njih će već u prosincu 1918. g. požaliti svoj put i svoje težnje koje su iskazali 1912., a među duboko razočaranima svakako je bio i Slavko Kolar.
Jesu li kravama potrebni repovi?
Mladi agronom Slavko Kolar odrađivao je obveznu gospodarsku praksu na velikom imanju—najuglednijem poljoprivrednom dobru cijele Hrvatske—Državnom dobru u Božjakovini od 2. rujna 1913. do 2. rujna 1914. godine. Direktor imanja bio je istaknuti agronom ing. Stjepan Jurić, redovni sveučilišni profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. U svojem Kratkom opisu života (autobiografiji) iz 1943. Kolar je napisao za svoje prve agronomske dane da je ... kao vježbenik na Zemaljskom dobru Božjakovina gdje je kratko vrijeme uspio izazvati krajnje nepovjerenje direktora Jurića. Ni ostali direktori ne bijahu baš previše ushićeni nadobudnim agronomom, pa čak je i on sam imao prilično loše mišljenje o sebi.
Direktora Jurića—koji je bio znanstvenik opsjednut agronomskim eksperimentima—uveo je Slavko Kolar među svoje likove u pripovijetci Jesu li kravama potrebni repovi? (1934.) kao što je prikazao i sebe kroz lik ing. Luje Kovačića ovim riječima: Pokazala se visoka, vrlo visoka, mršava, prozirno mršava prilika s velikom, nepočešljanom, sablasno razbarušenom glavom iz koje su umorno gledala dva mrtvo pospana oka. Kao da je na vrh dugačke, tanane motke sjela omašna sovuljaga, sanjivi simbol mudrosti.(…) Da je u poljoprivredi bio u modi noćni rad, gospodin bi Kovačić bio možda odličan ekonom. (…) Ing. Lujo Kovačić mrzio je točnost i statistiku iz dubine svoje sanjarske duše.
… švajcar Janez Kranjc. U široku sivu kaputu, pristojno trbušast, na kratkim teškim nogama, uvijenim ispod koljena u žute, malo pljesnive kamaše, on je, kako je i dolikovalo njegovu zvanju, bio bijel kao mlijeko, okrugao kao sir, a po sjajnu zatiljku i drhtavu podvaljku moglo se zaključiti da je bio i mastan kao maslac.
Jesu li kravama potrebni repovi? Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:301.
Kancelarijski intermezzo
Slavko Kolar je tijekom 1915. g. dekretom Kraljevske zemaljske vlade imenovan gospodarskim vježbenikom u Odjelu za narodno gospodarstvo te je postao referent za vinogradarstvo i stočarstvo. Vojsku nije služio što je značilo da nije bio na europskim ratištima u ime Monarhije jer je pri hrvatskoj Vladi bio neophodno potreban i nenadoknadiv. Posao mu je bio provjeravati i konačno obračunavati po Slavoniji i Srijemu rekvirirano žito za monarhijske civile.
1914. g. moli Maticu hrvatsku da mu—kao budućem književniku s objavljenom pripovijetkom u Savremeniku(Kolosalna ekspedicija ili pripovijest, kako je Feliks Pijevčević tražio život, u pet brojeva 1913. g.) - odobri stipendiju za put u Španjolsku, učenje španjolskog jezika te prijevod Don Quijotea na hrvatski jezik. Matica nije odobrila ovu Kolarovu molbu te on i dalje ostaje u Hrvatskoj. Upoznaje Antuna Gustava Matoša o kojem će krajem 1937. g. napisati esej, ali i najbolji prikaz Matoševe fizičke pojave. Tijekom I. svjetskog rata tiskane su mu dvije crtice u Savremeniku i Hrvatskoj njivi. Crticu Kancelarijski intermezzo posvetio je svojoj budućoj supruzi Štefici Nagy-Lojen.
"Hrvatski štamparski zavod"; 1917. g.,
GMČ, MZSK, inv. br. SK-50
Djelo S. Kolara u mekom uvezu s koricama svijetlozelene boje. Prva tiskana knjiga S. Kolara u njegovoj vlastitoj nakladi. Prvotisak rukom pisanih fusnota i ispravaka S. Kolara. Svaka stranica ima otisnuto crvenim pečatom: parne-odloži, neparne-okreni. Opseg je 193 stranice. Knjiga sadrži pripovijetke: Pripovijest o tome kako je Feliks Pijevčević tražio život, Historijska kljova, Benjamin Urlašić ili čovjek bez fizionomije. Prva stranica svake pripovijetke je ukrašena iluminatima.
Nasmijane pripovijesti
Da bi čovjek pred samim sobom i pred svijetom postao pisac, književnik, autor, trebalo je izdati knjigu. Bijaše to ambicija broj jedan. (Sabrana djela Slavka Kolara V, 1971:56).
Od tri pripovijetke tiskao je Slavko Kolar o vlastitom trošku 1917. g. svoju prvu knjigu pod naslovomNasmijane pripovijesti koja je —po Kolaru— bila vrlo loše i neukusno opremljena, ali ja sam se, kad sam je prvi puta ugledao u izlogu M. Breyera i na drugoj strani Ilice kod Kuglija, nekoliko puta prošetao amo-tamo samo da napasem oči. (Sabrana djela V 1971:58).
Kolar je bio nezadovoljan sadržajem, načinom obrade tema i čitavom knjigom Nasmijanih pripovijesti. Zamjerio se njome mnogima, a ponajviše svojim Čazmancima (Čamparcima) koji su se u tekstu prepoznali.
Književna kritika je različito ocijenila Nasmijane pripovijesti. Nekoliko oštrih osuda, udaljile su Kolara na duže vrijeme od ozbiljnijeg književnog stvaralaštva.
Sudnji dan – Mi smo za pravicu
Budući da je bio službenik vlade sa sjedištem na Markovu trgu, Slavko Kolar je svjedočio političkim zbivanjima u Zagrebu krajem 1918. g., a po zgradi sabornice susretao se s članovima Narodnog vijeća (Pribičević, Pavelić, Trumbić, Tomljenović, Laginja, Drinković, Radić i dr.). Svjedočio je sveopćem veselju hrvatskog naroda izlasku iz Monarhije koja se zamijenila drugom. Opet su pale žrtve - i to na Jelačićevu trgu u središtu Zagreba već 5. prosinca 1918. g.
Previranja i događaje jeseni 1918. g. i razdoblja bezvlašća u novoj jugoslavenskoj monarhiji Slavko Kolar je opisao u dvije svoje pripovijetke—Sudnji dan ili Kako je Janko Klasnić upoznao slobodu i Mi smo za pravicu.
tisak, karton; 9,6 x 15 cm; GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 8199/63
Ptica nebeska
Život je Slavka Kolara bio pun događaja: 21. veljače 1918. g. rodio mu se u Kraljevcu na Sutli vanbračni sin Vladimir. Majka mu je bila Julijana rođ. Šturam, služavka. Dvadeset će godina Vladimir nositi majčino prezime da bi ukazom br. 1061 Duhovnog stola u Zagrebu od 1. veljače 1938. godine bio upisan kao zakoniti sin Slavka Kolara te će od tada nositi i njegovo prezime.
U nekoliko je navrata tijekom svoje mladosti Slavko Kolar želio otići u svijet. Početkom 1919. g. želja mu se ostvarila kada je dobio stipendiju za usavršavanje u Francuskoj. Zajedno s Miroslavom Demercem (1895.-1966., svjetski poznati genetičar) i Mirkom Korićem (1894.-1977., agronom, sveučilišni profesor), odlazi u Pariz, Mallabry i Montepllier na usavršavanje u agronomiji. Odobrena mu je stipendija, no Kako je tada Ninčić proveo famoznu izmjenu kruna u dinare, doživio je Slavko Kolar prvu svoju financijsku krizu većeg stila. “Specijalizacija” pretvorila se u očajničko skitanje širom Francuske, iz koje je jedva živ izmakao u studenom iste godine 1919. Kada je u Zagrebu dobio novac, vratio se ponovo u Francusku po stvari koje je založio kod stanodavaca(Sabrana djela V, 1971:82).
O peripetijama u Parizu i Francuskoj Kolar je pisao u svojoj pripovijetci Ptica nebeska (1927.g.).
Ptica nebeska
Pera Lozjanin: Ponavljam, što sam reko, da je lepše reći muva, nego muha. Uopšte, taj h!!! . . . Francuzi su eto kulturan narod, pa ga ne mogu izgovoriti.
Krešimir Kiš pogleda ga koso. Ne može šutjeti: Ostavite to, gospodine Pero! Kaj se vi razmete u filologiju! Bez toga h bil bi naš jezik veliki siromak i mnogih lepih reči mi ne bi imali. I onda, mi kak Hrvati nemremo se već zbog svoga imena toga slova odreći.
Ivica Žmegač: Uostalom taj h nam je spasio vaš čovek, Vuk Karadžić.
Pera Lozjanin slegne ramenima, odbije dim i opet se zagleda u novine: Kako vam drago. Samo meni se to slovo ne sviđa!
U duši se bio malo nasmijao, misleći: Čak i to slovo smo vam spasili! . . . Inače je u politici bio slabo zainteresiran. Srbe i Hrvate nazvao je jednom kravskom balegom, preko koje je prešao točak. Naravno, točak historije. I s tim je za njega bilo riješeno pitanje narodnog jedinstva. Opet tišina. Zamišljena i zadimljena.
(...)
I Vladimir Klisić, jureći pokraj Save, brze rijeke, u Metropolu Kroacije, ne samo da je smišljao blistave anegdote i dražesne pričice, s kojima će briljirati u Kazališnoj kavani, nego je u žurbi i nervozno kombinirao i stilizirao kićeni pozdrav, kojim će se pokloniti Domovini, stare slave djedovini…
Pa kad je stigao u Zagreb i napokon stupio na tvrdo hrvatsko tlo, nije se dao smesti živahnim i uzrujanim zapitkivanjem Weissovim o udesu onih dvaju paketića, nego je tiho i nečujno, ali s romantičkim entuzijazmom prozborio: - Zdravo da si, moja lijepa, moja draga domovino! Budi uvjerena da sam sretan, što sam stao na zemlju tvoju! Ti si doista lijepa, ti si dobra, kao sunce koje jednako grije i pravedne i grešne, vrijedne i nevrijedne, radine i lijenčine. Za sve ti imaš srca i razumijevanja, pa primi i mene, skrušenog sina svoga!
A Domovina, što je mogla? Nasmijala se blago i odgovorila mu, kako bi mu i rođena mati rekla, prijekorno i nježno (Vladimir je Klisić to jasno čuo i osjetio):
- Dobro mi došao, nesretni sine! Kakav si, takav si – moj si!
Ptica nebeska, Sabrana djela Slavka Kolara I, 1970:262, 310
tuš, papir, 15 x 20 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 5417
Ljubav pred vratima
Poslije tih peripetija premješten je Slavko Kolar na vlastitu molbu u Požegu na Ratarnicu (Kraljevsku nižu gospodarsku školu). Tu je mimogred započeo karijeru u politici, osnovavši s nekolicinom rodoljubnih purgara organizaciju Hrvatske zajednice, osnovao tjednik “Hrvatski narod” koji je ne samo uređivao nego gotovo jedini i punio umnim i duhovitim člancima te izrescima iz drugih novina.
Tamo se i oženio, prvi put. Dospio i pod disciplinsku istragu (također prvi put), bio premješten u Božjakovinu… (Autobiografija, Sabrana djela Slavka Kolara V, 1971:82).
Štefica Nagy-Lojen (rođ. 1900.), prva žena Slavka Kolara; umrla od tuberkuloze u dvadesetčetvrtoj godini, 23. veljače 1924. (u Petrovoj ulici 24, u Zagrebu), nakon dvije i pol godine braka; sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Osjećajući da mu se približavaju posljednji dani, Kolar je izabrao mjesto za svoj grob nedaleko od njezinoga. – Ona je bila Kolarova inspiracija ne samo za mladenačku crticu Kancelarijski intermezzo (I 466-469) i neke stranice u njegovoj prvoj knjizi Nasmijane pripovijesti, osobito u pripovijesti Benjamim Urlašić ili Čovjek bez fizionomije (I, 143-185), nego i za Janicu u Brezi, koja je nastala četiri godine poslije njene smrti, na osnovi doživljaja jedne druge smrti što ju je on doživio početkom godine 1926., ubrzo po svom dolasku u Gornji Hruševac, za upravitelja tamošnjeg poljoprivrednog imanja. (Kulundžić 1977:312)
Pripovijest o dobrim i lošim živcima
Godine 1922. premješten je direktor Oberhofer u Božjakovinu, a za direktora u Požegu dolazi Kosta P., Srbin iz Srijemske Mitrovice, koji je bio režimski čovjek te kao član Srpske demokratske stranke - vrlo zaštićen. Imao je on ljubavnicu koja je svima u školi dala do znanja tko je pa se Kolar zbog toga žalio Banskoj upravi u Zagrebu. U pokrenutom postupku je režimski čovjek zaštićen, a Kolar je zajedno sa svojim kolegom Antom Mudrovčićem bio premješten u Božjakovinu 22.9.1922. gdje je 1923. godine osnovana Škola za seoske domaćice.
U Božjakovini se Slavko Kolar ponovo sukobio s direktorom—ovaj puta s Oberhoferom—kojega je zbog lošega i vlažnog stana u kojem su stanovali krivio za smrt svoje supruge Štefice. Sakupio je Kolar o svojem direktoru niz dokaza o neprimjerenom trošenju državnog novca, no Oberhofer je postao članom režimske—Pašićeve—stranke te je opet nastradao Kolar. Godine 1925. brzojavno otpušten iz službe. Pošto je mjesec dana “inspicirao luft” i obijao pragove raznih rodoljuba, dobio je najprije mjesto vježbenika za tržnog nadzornika kod neumrlog Dane Šarića, a zatim mjesto kod Vacuum Oli Comp. Filijale u Beogradu.(Autobiografija u Sabrana djela Slavka Kolara V 1971:83)
1924. g.; olovka, papir; 37,8 x 22,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 4176
Teško je i zamisliti tiše tišine
U siječnju 1926. reaktiviran (Slavko Kolar, op.a.) i postavljen upravnikom državnog dobra u Hruševcu Gornjem kraj Kravarskog, 22 kilometra od prve željezničke postaje i pošte, a 6 kilometara od prve crkve i škole.
U tom je kraju imao sreće upoznati razne Klasniće, Futače, Labudane i Brezovce. Živio je prilično “flot.”. Tu se po drugi put oženio, unesrećivši jednu dobru Ličanku. Bijaše to 5. II. 1928., a bilo je krajnje vrijeme jer bi ga inače zacijelo “vrag odnio”. (Autobiografija u Sabrana djela Slavka Kolara V 1971:83)
39,5 x 62 cm; GMČ, MZSK, inv. br. SK-68
U Gornjem Hruševcu je Slavko Kolar sazrio kao književnik pa je - kako sam kaže—God. 1927. tiskao u Savremeniku oveću pripovijestPticu nebesku na kojoj mu je stari Đalski sua sponte pismeno čestitao. Godine 1928. dobio prvu nagradu DHK (Društva hrvatskih književnika, op.a.) za novelu Breza (besplatan put u Boku Kotorsku i natrag i boravak u novinarskom domu od tri tjedna).
(Autobiografija u Sabrana djela Slavka Kolara V 1971:84)
Breza
Većinu je svojih književnih likova Slavko Kolar oblikovao prema naravnim ljudima i situacijama. Tako je bilo i s njegovom najpoznatijom novelom Breza koja se počela stvarati onoga trena kada je Kolar ulazio u Hruševa i sreo špana Marka koji mu je poslužio za lik Marka Labudana. Za lik Janice Kolar je imao više inspiracija – od svoje prve žene Štefice (fizički izgled) do same situacije svojega špana Marka Markuza koji je imao sličnu ljubavnicu, a životni tijek isti kao lik lugara Marka. K svemu je tome Kolar dodao sliku sela i drugih seljana pa je nastalo neuobičajeno lijepo djelo za koje je Ljubo Weisner 1929.g. napisao: S gledišta umjetnosti i s gledišta humanosti, Kolarova bi Breza bila rijetkost i u većim literaturama od hrvatske. Osim što je odmah nakon objave 1928. godine Breza uvrštena među najbolja djela hrvatske književnosti, ona je do danas inspiracijom brojnim umjetničkim ostvarenjima – od dramatiziranog oblika za kazalište, od scenarija za film do baleta Breza.
Ova vječna dihotomija svih naraštaja našla je u Kolarovoj pripovijetki idealan književni izraz koji svojom izvanrednom dramaturgijom upravo priziva dramska i ina uprizorenja. Nakon brojnih uspješnih scenskih adaptacija i dramatizacija, te izvanrednog Babajinog filma, činilo mi se vrlo intrigantnim pretočiti ovu pripovijetku u sasvim drukčiji, glazbeno scenski izraz.(…) Janica, breza koja se savija pod težinom vremena i prostora u kojima živi, koja se savija od ljubavi, ljubavi žene prema muškarcu, ljubavi majke prema djetetu, koja se savija i umire za ljubav i od ljubavi, savija se ali se ne slama. (Veseljko Barešić, 2011.)
Šest filmskih rola Breze, uz nekoliko stihova i taktova, jedino je što bi ovaj narod mogao poslati među zvijezde kao svoju svemirsku sliku.
Hrvoje Hribar oko 1990.
Kriza
Iz Hruševca je (Slavko Kolar, op.a.) nakon oštrog razgovora s pok. Predavcem prešao početkom god. 1929. u tadašnju primorsko-krajišku oblast za direktora Vinogradarsko-voćarske škole u Petrinji. Za vrijeme diktature došao u sukob s predstavnicima režima, te je nakon dugog potkapanja tadašnjeg narodnog poslanika, a na brzojavni zahtjev ministra Žike Lazića, premješten najprije u Karlovac (kamo nije ni otišao), zatim u Zagreb Kraljevskoj banskoj upravi.
Autobiografija u Sabrana djela Slavka Kolara V, 1971:83
oko 1915. g.
tisak, karton; rukopis, tinta; pečat; 9 x 14,1 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 9201
GMČ, MZSK, inv. br. SK-133
Kriza
26,1 x 20,7 cm, debljina=5,3 cm, opseg=706 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. 5432
Pljun—Lizing u gradiću Pet-Ring tužne provincije Kroj-Šen /
Ili jesmo—ili nismo
33 x 21 cm, GMČ, MZSK, inv. br. SK-117
Slavko Kolar je neko vrijeme izbivao iz Petrinje jer se zamjerio nekadašnjem prvaku HSS-a, a onda režimskom čovjeku i postavljenom banskom zastupniku Edi Markoviću (Pljun-Lizing, što u hrvatskom jeziku znači Postojani, SD III, 1971:15) koji je namislio zatvoriti Vinogradarsko-voćarsku školu u Petrinji te je na svakom mjestu diskreditirao Slavka Kolara, omiljenog narodnog prosvjetitelja u petrinjskom kraju. Tako 1932. g. svojim ukazom ban Perović Kolara premješta u Zagreb u Poljoprivredno odjeljenje Kraljevske banske uprave.
Odatle bio dirigiran za upravitelja pokretne poljoprivredne izložbe (plavog vlaka) s kojim je obišao sve željezničke štacije od Đeletovaca ispred Vinkovaca pa do Zagreba. Iste godine mu bude povjerena organizacija i uprava velike stočarske izložbe. (Autobiografija, Sabrana djela V 1971:83)
Banovim rješenjem od 2. listopada 1933. g. Slavko Kolar je vraćen na mjesto upravitelja Vinogradarsko-voćarske škole u Petrinji.
Pljun—Lizing u gradiću Pet-Ring tužne provincije Kroj-Šen /
Ili jesmo—ili nismo
Knjiga sadrži pripovijetke: Kompromis, Ptica nebeska, Politička večera, Šljiva, Ili jesmo - ili nismo.
Matica hrvatska, Zagreb, 1933.; 20,5 x 15 cm, debljina=1,56 cm, opseg=207 stranica; GMČ MZSK, inv. br. SK-37
Fotografija Slavka Kolara tijekom njegova odmora, 1934. g., 29,5 x 51,1 cm; GMČ, MZSK, inv. br. SK-76
oko 1935. g.; cjelina: 21,3 x 14 cm, opseg=5 stranica;
GMČ, MZSK, inv. br. SK-125
Pljun—Lizing u gradiću Pet-Ring tužne provincije Kroj-Šen / Ili jesmo—ili nismo
Nakon što je na Jeftićevim izborima glasao za vladajuće, Kolar nemirne savjesti piše jednu od svojih najboljih pripovijedaka Mi smo za pravicu u kojoj obrađuje autobiografski lik dr. Mirka Kotarskog i traži opravdanje za takav postupak:
Amice dragi, o tom nema sumnje – odobrio je s filozofskim uzdahom prijatelj Ratković. – Treba biti pošten, ali zato ne treba srljati u propast! Tko pita za najprosječnijeg doktora Evrope, kako se ti sam nazivaš?! . . . Zar ne vidiš kuda srlja ta ista Evropa, kako joj svakog minuta prijeti rat, lom i slom?! Zato, prijatelju, carpe diem, pa uživaj ovo malo buržujskog dobra što ti ga je dao Bog, i ne stvaraj samome sebi suvišnih briga i komplikacija. Ta mi smo pedesetogodišnjaci i nas će vrijeme bez pardona pregaziti, vladali se mi ovako ili onako. Osim toga, mi smo činovnici, to jest državni živi inventar, čija je sudbina da bez pitanja i poslušno prelazi iz jednih ruku u druge. Naša je dužnost bila i bit će: slušati, i to obično gore od nas samih! . . . Ali ako nismo do pedesete svoje godine došli do prave riječi, više zacijelo nećemo! . . . Što se tiče milog naroda, on ima onakvu vladu kakvu je zaslužio. To je davno poznata stvar, a ti ćeš svoju dužnost prema njemu izvršiti već i time što nećeš glasovati. Naprosto, ti ćeš se u pravo vrijeme razboljeti. Pametan čovjek, ako hoće da ostane častan, treba i to da izvede po mogućnosti bez žrtava, i – kako da kažem – sa stanovitim komforom. ..
(Sabrana djela Slavka Kolara II, 1970:447)
Služba za čast
GMČ, MZSK, inv. br. SK-114
Knjiga sadrži pripovijetke: Sudnji dan ili kako je Janko Klasnić upoznao slobodu, Ženidba Imbre Futača, Svoga tijela gospodar, Breza, Kriza, Mi smo za pravicu.
20,5 x 14,5 cm, debljina=1,55 cm, opseg=250 stranica
GMČ MZSK, inv. br. SK-42
1936. godine tiskana je važna Kolarova zbirka pripovijedaka Mi smo za pravicu.
GMČ, MZSK, inv. br. SK-90
Perom i drljačom
Godine 1939. po osobnoj želji Slavko Kolar je premješten iz Petrinje u Požegu. Desetogodišnji boravak u Petrinji bio je najplodnije Kolarovo književno razdoblje u kojem je napisao i svoje najbolje novele uglavnom po motovima i temeljem likova iz Hruševca.
I u stručnom, agronomskom djelovanju, u Petrinji je bio vrlo uspješan unaprijedivši tamošnje gospodarstvo i školu. Sagradio je niz gospodarskih zgrada i jednokatnicu za upravnika. Razlog odlasku iz Petrinje bili su zaoštreni odnosi s tamošnjim političarima i politikantima s kojima se i sudio i u nekoliko navrata plaćao im za duševne boli. Koliko mu je žao bilo zbog napuštanja Petrinje, svjedoči pismo u stihovima upućeno prijatelju Johanu Kostinčeru u Petrinju, 21. svibnja 1939. g. (Kulundžić 1977:449-450).
Putovala 31.5.1942. g.
tisak, karton; rukopis, tinta; pečat
9,1 x 13,9 cm, opseg=2 stranica
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 9230
GMČ, MZSK, inv. br. 5439
cjelina: 20 x 14 cm, debljina=2,45 cm, opseg=280 stranica;
Knjiga je posvećena Milkici (supruzi Slavka Kolara) 21.1.1939.god. Urednik: Ljubo Wiesner. Knjiga ima olovkom pisane ispravke i fusnote S. Kolara.
GMČ, MZSK, inv. br. SK-18
Perom i drljačom
Sporazumom Cvetković-Maček djelomično se rješava hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji. Sklopili su ga 26. kolovoza 1939. g. u Božjakovini predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Tako je nastala Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom je obuhvaćala područja s većinskim hrvatskim pučanstvom (banovine Savska i Primorska, te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica). Imala je široke samoupravne ovlasti, bliske statusu federalne jedinice, a za prvoga bana imenovan je Ivan Šubašić.
Banska uprava je organizirana kroz jedanaest odjela na čelu s odjelnim predstojnicima u statusu ministara.
Dr. Ivan Šubašić imenovao je Slavka Kolara predstojnikom Odjela za seljačko gospodarstvo.
28,5 x 23 cm, opseg=463 stranice
GMČ, MZSK, inv. br. 8408
28,5 x 23 cm, opseg=463 stranice
GMČ, MZSK, inv. br. 8408
GMČ, MZSK, inv. br. SK-65
Austrijsko izdanje djela S. Kolara pisano goticom, knjiga je uvezana u kartonske korice crvene boje. Knjiga ima posvetu ing. Nikoli Modriću na 3. str. Sadrži tri pripovijetke.
GMČ, MZSK, inv. br. SK-60
Kad je Kolarov sin Vladimir završio (kao i otac mu) Srednju poljoprivrednu školu u Križevcima, dobio je državnu stipendiju za dalji jednogodišnji studij na Državnoj ribarskoj školi u Vodnjanima u Čehoslovačkoj republici; nakon toga je 22. XI. 1939. postavljen za gospodarskog učitelja – vježbenika kod Zavoda za primijenjenu zoologiju Banovine Hrvatske, u Zagrebu. Samo desetak mjeseci nakon toga upućen je s još jednim kolegom da izvrši omeđašenje ribarskih revira na rijeci Kupi (na teritoriju općine Čabar); pri tom je poslu čamac u kojem su se nalazili zahvatila matica i virovi i obojica su se 16. rujna 1940. utopili. Iskusni ljudi, seljaci iz tog kraja koji poznaju ćudi vremena i svoje rijeke, govorili su im da se treba čuvati jer dolazi nevrijeme, ali oni se na to, u potrazi za divljim patkama, nisu mnogo obazirali. Za Kolara je gubitak 22-godišnjeg sina, koji je upravo završio studije i namjestio se, bio strahovit udarac, kao što bi to bio i za svakog drugog pravog oca. Prema sjećanju ljudi iz njegove sredine, on je dulje vremena bio duboko potresen i davao dojam upravo izbezumljenog čovjeka (…) Kulundžić 1977:477.
Vladimir Kolar pokopan je u Čazmi, u obiteljskoj grobnici Šnidar – Kolar (slika 4).
Perom i drljačom
svjetlotisak, papir
14 x 10 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-151
20 x 13 cm, debljina=2,76 cm, opseg=293 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. 55
Quo vadis, Europa?
Slavko Kolar se—kao i većina Hrvata—veselio uspostavi nove—nezavisne Hrvatske—za koju se smatralo da će donijeti oslobođenje od velikosrpske hegemonije, političkog i gospodarskog ugnjetavanja hrvatskoga naroda od strane Kraljevine Jugoslavije. Uvijek je smatrao da je političko opredjeljenje čovjekova osobna stvar pa je poduzimao sve da bi zaštitio progonjene protivnike režima—bilo ljevičare—bilo desničare. Već prvih dana postojanja, Kolara je neugodno iznenadila okrutnost prema političkim neistomišljenicima, rasistički progoni Srba, Roma i Židova te izdaja hrvatskih interesa ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske.
Potpisivanjem Rimskih ugovora 18. 5. 1941. g. o granicama između Italije i Hrvatske kojima su Dalmacija i Primorje poklonjeni Italiji - čime si je već mjesec dana nakon uspostave NDH, ustaški režim i poglavnik Ante Pavelić, dobavio najoštrijeg protivnika—hrvatski narod—koji će kroz naredne četiri godine boriti se i protiv vlastitog izdajničkog režima i protiv okupacije Hrvatske. U prvim mjesecima rata 1941. godine u nekoliko se navrata Slavko Kolar sukobljava s Milom Budakom, ministrom bogoštovlja i nastave u NDH. Pravo je čudo da radi tih sukoba nije i fizički stradao.
S poglavnikom Antom Pavelićem se Slavko Kolar poznavao iz gimnazijskih dana. Sukobili su se onog trena kada je Pavelić—hoteći na mjesto ministra poljoprivrede NDH dovesti osobu omiljenu u narodu i priznatu od struke—ponudio Kolaru mjesto ministr poljoprivrede. Kolarovo odbijanje popraćeno je slijedećim obrazloženjem: Neću zato, jer iako ja nisam bez zamjerke i kritike prema Srbima za mnogo toga, ja ipak nikako nisam za ubijanje Srba. Prvo, jer je to neljudski, a drugo jer to znači posijati sjeme krvne osvete, što Hrvatima nije svojstveno, pa ga ni sada ne treba sijati i navlačiti na sebe mržnju i prezir kulturnog svijeta… (Kulundžić 1977:575).
Nakon ovoga je razgovora Kolarov cilj postao odlazak na neko imanje, na selo, čemu mu je bilo udovoljeno poglavnikovim rješenjem od 12.12.1941. g. kada je postavljen za upravitelja državnog poljoprivrednog dobra u Božjakovini.
GMČ, MZSK, inv. br. SK-36
Kao činovnik ispravan, kao čovjek uspravan—Sused
Državno imanje u Božjakovini tijekom Kolarova upravljanja bilo je okupljalište ondašnje hrvatske kulturne i političke elite tako da je on imao uvid u sva događanja i mnoge ratne planove. U Božjakovinu su dolazili i poglavnik Ante Pavelić koji je—usprkos sukobu s Kolarom—i dalje cijenio gimnazijskog kolegu. Dolazio je i njemački veleposlanik Siegfried Kasche (osobno mu je imponiralo prijateljstvo s književnikom Kolarom koji je izvrsno govorio njemački jezik). Tako je Slavko Kolar raspolagao informacijama iz prve ruke koje je od 1942. g. počeo prosljeđivati partizanima. Velike je veze Kolar imao s domobranskim dijelom vojske NDH (izvor mu je bio i domobranski pukovnik Ivo Klišanić, rođak i prijatelj, koji je zauzimao visoke položaje u Zbornom području Zagreb, a nakon Kolarova odlaska u partizane je uhapšen i pogubljen u Jasenovcu) koje su bile priklonjene partizanskom pokretu te su mu dojavljivale najkorisnije obavijesti. Zahvaljujući brojnim njegovim obavijestima pod pseudonimom (konspirativnim imenom) Sused, Kolar je obavještavao partizane Moslavine, Kalnika i Zagorja o mjestu i vremenu određenih vojnih akcija protivničke strane, ali je NOP opskrbljivao i konjima, lijekovima, hranom te drugim potrepštinama. U ožujku 1943. g. Kolar istupa iz Društva hrvatskih književnika.
Rat je bio vrlo opasan za kontraobavještajnu aktivnost, ali ju je Slavko Kolar vrlo uspješno obavljao sve do trenutka kad nije otkriven—14. rujna 1944. g. (prijetilo mu je hapšenje od strane ustaške vlasti). Da bi hapšenje preduhitrio, Kolar s kolonom od desetak natovarenih kola raznim namirnicama i žitom, s dvadesetak ljudi iz Božjakovine i 80 domobrana s njihovim poručnikom, odlazi put Lonje, Čemernice i Obreške u Čazmu—na oslobođeni teritorij—gdje je najsrdačnije dočekan.
4.10.1944. g. poglavnik Ante Pavelić je otpustio Slavka Kolara iz službe NDH.
34 x 21 cm, opseg=4 stranice GMČ, MZSK, inv. br. SK-122
GMČ, MZSK, inv. br. SK-72
… ja nisam revolucionar. Ne! Nisam ni neki smrdljivi neutralac. Ja sam, pravo da kažem, vječni opozicionar. Hrvat!
U partizanima je Slavko Kolar doživio svojevrsno šikaniranje i osjećao se suvišnim posebno u Topuskom kamo je u listopadu 1944. g. poslan.
1945. g. je Slavko Kolar bio u ZAVNOH-ovu Povjereništvu za poljoprivredu, a iza toga šef Odsjeka za zadrugarstvo i poljoprivredne škole. Sredinom lipnja 1945. g. Kolar se vraća za upravitelja u Božjakovinu.
Dana 21.11.1945. g. OZNA u Božjakovini hapsi Kolara kao narodnog neprijatelja i odvodi ga u zatvor u Dugo Selo. Nakon provedenih 27 sati u zatvoru, Kolar je pušten jer je njegova supruga Milka molila pomoć od nekadašnje Kolarove partizanske veze. Budući da mu se nije mogla prišiti izdaja, bio je pušten iz zatvora.
Nekoliko mjeseci kasnije opet su Kolara napadali “drugovi koji zloupotrebljavaju svoj politički položaj”, u nastojanju da ga diskreditiraju kao nemarnog upravitelja i protivnika širih narodnih masa. Kada su mu u zaštitu stali svi radnici na dobru Božjakovina, drugovi su se povukli—baš kao i Slavko Kolar. Zatražio je mirovinu i nastanio se u Zagrebu.
GMČ, MZSK, inv. br. SK-88
GMČ, MZSK, inv. br. SK-150
karta: tisak, strojopis, papir
omotnica: suhi žig, karton
karta: 6,4 x 10,6 cm
omotnica: 7,1 x 11,8 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-115
U stranim jezicima
Od 1940.-tih Kolarove se novele počinju prevoditi na niz europskih jezika pa će ubrzo postati najprevođeniji hrvatski pisac.
19 x 12,5 cm, debljina=0,6 cm, opseg=82 stranica, GMČ, MZSK, inv. br. SK-58
20,5 x 12,5 cm, debljina=2,1 cm, opseg=355 stranica GMČ, MZSK, inv. br. SK-56
20,5 x 14 cm, debljina=1,92 cm, opseg=222 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-41
19,5 x 12 cm, debljina=4,04 cm, opseg=368 stranica GMČ, MZSK, inv. br. SK-53
Književni odbor hrvatskih učitelja u Gradišću; Österreischer buchklub der jugend, Beč; 1962.
tisak, uvez, papir; uvez, polukarton
21 x 15 cm, debljina=0,15 cm, opseg=32 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-48
20 x 13 cm, debljina=0,35 cm, opseg=74 stranica; GMČ, MZSK, inv. br. SK-54
20,5 x 13,5 cm, debljina=1,89 cm, opseg=382 stranica; GMČ, MZSK, inv. br. SK-33
Sovjetsko izdanje pripovijedaka S. Kolara uvezane u karton i platno crvene boje. Pisano na ruskom jeziku, ćirilicom. Sadrži 8 pripovijedaka i pogovor. Opseg je 382 stranice. Pripovijetke: Svoga tijela gospodar, Breza, Politička večera, Mi smo za pravicu, Quo vadis, Europa, Ženidba Imbre Futača, Migudac. Naklada 30 000 primjeraka.
Natrag u naftalin
20,5 x 14 cm, debljina=2,16 cm, opseg=192 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-17
papir: tisak, uvez
17,5 x 14 cm, debljina=0,22 cm, opseg=32 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-27
29,7 x 21 cm, opseg=29 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-106
tisak, uvez, papir; rukopis, tinta
29,5 x 21 cm, opseg=4 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-134
Predstava u mraku
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1950. g. iskazala je potrebu za dopisnim članovima u Odjelu za književnost i umjetnost, a kao najozbiljniji kandidat spominje se Slavko Kolar. No, službena je politika smatrala da umjesto njega mora postati akademikom Ervin Šinko (pravim imenom Franjo Spitzer). Kolar je na to izjavio da se u Akademiju za odjel hrvatske književnosti uzima čovjek koji ne zna govoriti hrvatski jezik te Kolar daje ostavku na mjesto predsjednika Društva književnika Hrvatske. Nakon toga je Miroslav Krleža optužio Kolara da je rasist zbog njegove izjave o Šinku kao mađarskom Židovu. Početkom 1951. g. Društvo književnika Hrvatske je isključilo Kolara iz svojega članstva. Nakon toga je u časopisima uslijedila neugodna polemika svih protiv Kolara i Kolara protiv svih poznata kao K und K afera.
20,8 x 13,36 cm, debljina=1 cm
stranica: obujam=184 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 6311
Knjiga je tiskana na 183/184 stranice, a sadržajno donosi prijepise zapisnika Društva književnika Hrvatske, pisma aktera sukoba, službene dopise, novinske članke, izjave, dvije pripovijetke S. Kolara (Glavno da je kapa na glavi i Migudac ili obrana i pohvala kukavičluku), pjesma (Parodija o Paji Patku); biografije aktera afera koje je napisao Tomislav Sabljak.
Glavno da je kapa na glavi
Hajka protiv Kolara se nastavlja te će se on još dugo baviti svojim sukobom s većinom hrvatskih književnika jer se nije mogao pomiriti s nepravdom koju je doživio. Napisao je nekoliko književno manje vrijednih radova od prijeratnih, ali su to bile pripovijesti snažnih naslova kojima je poručivao i obračunavao s onima koji su ga izgnali iz počasti koje je cjelokupnim svojim dotadašnjim radom zaslužio. Mnogo će kasnije povjesničari obraditi do tada tabu temu o šikaniranju prijeratnih prvaka Hrvatske seljačke stranke te o iskorištavanju onoga dijela hrvatskoga naroda koji se priklonio politici HSS-a. Iako su se mnogi vodeći hrvatski intelektualci, članovi HSS-a opredijelili za borbu protiv hrvatskih okupatora Italije i Njemačke te protiv ustaškog režima NDH, iako su po svojim sposobnostima po prelasku na oslobođeni partizanski teritorij bili na najodgovornijim dužnostima, pred kraj i neposredno nakon rata bili su proganjani i zatvarani, a neki su i ubijeni. Do rata slaba Komunistička partija snažila se kroz ratno nevrijeme te – kada je rat završio – pokazala svoju ideološku isključivost u duhu pobjednici pišu povijest. Tako su čak i osobe kao Slavko Kolar, koji je dvije godine bio partizanski obavještajac,likvidirane iz političkog i društvenog života. Kolarov je najveći grijeh bio sudjelovanje u prijeratnoj vlasti, ali i njegova snaga i odvažnost da se u sudskom procesu odupre insinuacijama drugova sumnjive prošlosti i još sumnjivijeg uvjerenja, za koje je dokazao da se nisu ponašali kao čelnici nove vlasti nimalo drugačije od njegova nekadašnjeg direktora Oberhofera te da si prisvajaju ono što im ne pripada. Zbog Kolarova ugleda u narodu nije mogao biti nikako drugačije diskreditiran već onako kako je njega osobno najviše boljelo – kao književnik i intelektualac.
20,8 x 13,36 cm, debljina=1 cm
stranica: obujam=184 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 6311
Knjiga je tiskana na 183/184 stranice, a sadržajno donosi prijepise zapisnika Društva književnika Hrvatske, pisma aktera sukoba, službene dopise, novinske članke, izjave, dvije pripovijetke S. Kolara (Glavno da je kapa na glavi i Migudac ili obrana i pohvala kukavičluku), pjesma (Parodija o Paji Patku); biografije aktera afera koje je napisao Tomislav Sabljak.
Nakon umirovljenja, Slavko Kolar je imao vremena za pisanje i tek tada postaje pravi književnik - profesionalac. Od skromne mirovine teško je živio te svoje pripovijetke nije više brusio kao prije 1939. godine, u najboljem spisateljskom razdoblju. Teško je stvarao pa se znao potužiti da muči i sebe i papir.
Početkom 1950-tih tiskano mu je nekoliko pripovijedaka za djecu. Najuspješniji je bio u dramatizaciji svojih najboljih novela koje se postavljaju na kazališne daske te snimaju kao filmovi.
Hrvatsko dramsko kazalište u Zagrebu 1956. g. izvelo je Kolarovu dramu iz seljačkog života Svoga tela gospodar, a Fedor Hanžeković režira 1957. g. i vrlo uspješan film po scenariju Slavka Kolara Svoga tela gospodar.
Mučenje i sebe i papira
korice: karton
19 x 17 cm, opseg=44 stranice GMČ, MZSK, inv. br. 6483
20,5 x 17 cm, debljina=0,86 cm, opseg=126 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-11
28 x 23 cm, debljina=0,43 cm, opseg=40 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-46
1974. g.; 18 x 13 cm, debljina=0,5 cm, opseg=94 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-31
U skladu s izrekom svako zlo za neko dobro, odvijao se život i rad Slavka Kolara nakon agronomskog umirovljenja te K und K afere. Istinske i dobronamjerne prijatelje nitko mu nije mogao oduzeti, a među njima je bio i Zvonimir Berković koji ga je potaknuo na pisanje scenarija prema novelama. Već su prva dramatizacija pa filmski scenarij novele Svoga tijela gospodar donijeli Kolaru novu nezaobilaznost i neprolaznost – kazališne predstave i filmove kojima je njegov književni rad, motivi i teme, likovi, prostor i vrijeme, postao još dostupniji svijetu i publici. Kolarove novele postale su inspiracijom drugih umjetničkih izričaja, a ponajbolji su efekt našle u filmu tako da se filmovi po Kolarovim novelama i scenarijima ubrajaju među najbolja filmska ostvarenja hrvatske kinematografije.
Svoga tela gospodar
promjer=8,1 cm, debljina=0,94 cm GMČ inv. br. SK-153
GMČ, MZSK, inv. br. 7126
Svoga tela gospodar
44,5 x 61 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-73
48,5 x 26 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-112
14,5 x 14,5 cm, opseg=60 stranica, 1 DVD
GMČ, MZSK, inv. br. 6312
3.2.1996. g.; tisak, uvez klamanjem, papir, karton
22,4 x 22,7 cm, opseg=24 stranice
GMČ, MZSK, inv. br. 8406
Razgovorljivi putnik
56 x 32 cm
MZSK, inv. br. SK-70
8,7 x 6,1 cm; GMČ, MZSK, inv. br. 5489
29,7 x 21,1 cm, opseg=4 stranice GMČ, MZSK, inv. br. SK-128
Slavko Kolar … sudjelovao je na brojnim književnim večerima širom Jugoslavije sve do ove godine (1963., op.a.) kad je održavao predavanja i književne razgovore na dvadesetak različitih škola, dvaput na Književnom petku, dvaput na Studentskoj tribini u Zagrebu, zatim u Varaždinu, Bjelovaru, Koprivnici, Karlovcu, Rijeci, Novoj Gradiški, Slav. Požegi, Osijeku, Subotici, Sarajevu itd.
Leksikografska autobiografska bilješka iz godine 1963., Sabrana djela Slavka Kolara V 1971:85-86
revers: rukopis, tinta
10,7 x 14,7 cm MZSK, inv. br. SK-84
8,5 x 13,7 cm;
MZSK, inv. br. SK-89
Uspravno kao što umiru stabla….
Teška bolest svladala je Slavka Kolara u kratkom vremenu. Nakon prvog operativnog zahvata 1961. g. nije bio svjestan svojeg zdravstvenog stanja. Vedrina i ljudska toplina kojom je zračio sigurno mu je pomogla u borbi s bolešću. Još za života priredio si je Slavko Kolar grob na zagrebačkom Mirogoju te dao spomenik obložiti moslavačkim kamenom. Zabranio je da mu održi govor bilo koji predstavnik Društva hrvatskih književnika. Njegova supruga Milka izmijenila je natpis na mramornoj ploči
SLAVKO KOLAR, književnik i agronom, 1891.—1963.
dodavši ispred književnik riječ hrvatski.
Slavko Kolar umro je 15. rujna 1963. godine u uvjerenju da će mu biti zatrt trag kao književniku.
tisak, papir
20 x 27 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-95/1
crno-bijela, fotografiranje; razvijanje, folija; karton
11,2 x 17,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-94
GMČ, MZSK, inv. br. SK-80
U višim sferama
Ono čega se Slavko Kolar najviše bojao za života – da će mu se izgubiti svaki trag kao književniku – nije se dogodilo. Naprotiv, izdavači i urednici često posežu za njegovim pripovijetkama jer je njegovo djelo svevremensko i svakoj generaciji suvremeno.
20,16 x 13,8 cm, debljina=2,45 cm, opseg=357 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-21
20,5 x 14,5 cm, debljina=2,3 cm, opseg=414 stranica GMČ, MZSK, inv. br. SK-32
20 x 14 cm, debljina=4,8 cm, opseg=528 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. SK-1-5
23,5 x 11,3 cm, opseg=304 stranice
GMČ, MZSK, inv. br. 6471
Veselin Masleša, Sarajevo, 1972. g.
19,75 x 14,32 cm, opseg=110 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. 6476
20,5 x 15,27 cm, opseg=740 stranica
GMČ, MZSK, inv. br. 5408
Kolarova svevremenost
O poljoprivredi
(Ulomak iz pripovijetke Jesu li kravama potrebni repovi?, 1934., Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:328)
Dakle, u svijetu vlada kriza. Ponajteže tu nesretnu krizu osjeća dakako poljoprivreda. Doduše poljoprivreda, ako se usporedi s drugim granama nacionalne ekonomije, pati već jedno stoljeće od kronične krize. Ali ovo što je danas, to je već agonija. Poljoprivreda je kraj svega toga najžilavija grana ljudske djelatnosti. I tako dalje. U konkretnom slučaju radi se o ovom: piškorovačka ekonomija mora se sama izdržavati, ona mora, štaviše i odbacivati čist prihod, i to ne prividan nego faktičan. Kako to postići kraj takvih apsurdno niskih cijena koje su pokraj toga još i nepredvidljivo nestalne? Svakako o svjetskom tržištu, o carinskoj politici susjednih država mora se voditi računa kao nikada, uvesti elasticitet u upravu, sniziti proizvodne troškove i dakako trošak radne snage, koliko je samo moguće, posao racionalizirati tako reći ad absurdum!
Na primjer: proizvodnja mlijeka. Mlijeku je tako niska cijena da apsolutno nema smisla povećavati proizvodnju većim potroškom krepkih krmiva, kad se i ova što se sad troše nikako ne isplaćuju. Dakle, preostaju razne metoda čisto zootehničke prirode, a može se u staje uvesti radio i gramofon, kao što su, vele, učinili Amerikanci, jer da krave uz veselu glazbu bolje muzu.
Kolarova svevremenost
Službenici i korisnici njihovih usluga
(Ulomak iz pripovijetke Jesu li kravama potrebni repovi?, 1934., Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:322)
Tradicija i vlastelinski bonton traže od ozbiljnog činovnika da u odnosu prema družini, kočijašima, kravarima i sličnoj čeljadi bude, koliko je god moguće, nedokučiv. Za direktora pak ta raja predstavlja zrak, odnosno u najboljem slučaju, ako mu je naime nos osjetljiv, smrdljivu maglu. Zato kad je u sobu unišao kravar Tomo Kukolj i žena njegova kolege, svinjara Zgrepca, nijedan od obojice činovnika ni da bi trenuo okom. Samo se blagajnikov nos malo skupio jer je kravar Kukolj sa sobom donio oblak najtežeg stajskog smrada.
Kad su oni, skeptično mumljajući, izlazili iz kancelarije, promatrao je on sa živim zanimanjem čupavu glavu Kukoljevu koja zacijelo od Božića nije osjetila češlja, one razbarušene, slijepljene, musave vlasi, zatim ono žuto, neobrijano, neoprano lice, poderan tur, razjapljene cipele, pa onda izmučenu, ali ipak dosta urednu priliku svinjarice Zgrepčevke, te mu došle čisto filozofske misli: Kad ja te ljude gledam – rekao je blagajniku Rožmanu – ja se uvijek pitam, spadaju li oni u taj naš takozvani narod? Jesu li i oni dio onoga naroda kojemu i mi, kao svjesni, uvjereni nacionalisti, pripadamo? Što vi o tome mislite?
Kolarova svevremenost
Slaveni i statistika
(Ulomak iz pripovijetke Jesu li kravama potrebni repovi?, 1934., Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:330)
Ing. Lujo Kovačić mrzio je točnost i statistiku iz dubine svoje sanjarske duše. On bi kreposti koja se zove točnost još koliko-toliko bio priznao neku vrijednost i čast, ali statistiku koja ima čak pretenziju da postane naukom, nju je iskreno prezirao. Ne smatraše je dostojnom svoje hrvatske glave.
Jer Slavenima je veliki Bog dao mjesto statistike i njezine čestite ali dosadne drugarice točnosti druge simpatičnije i krupnije vrline: intuiciju i fantaziju… Jednim pogledom, samim osjećajem, stanovitom vidovitošću, nejasnom, a dubokom kao slutnja, pravi će Slavjanin zahvaliti i obuhvatiti bilo koji problem i šire i dublje nego kakav sitničav i pedantan Švabo mučnim i savjesnim bilježenjem, piskaranjem, mjerenjem i cijepanjem dlake uzduž i poprijeko…
Kolarova svevremenost
Jesmo li narod za Europu?
(Ulomak iz pripovijetke Historijska kljova (1917.g.), Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga I, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:68-69)
U tom je Luka Svirac bio drljanovački Rousseau. – Natrag k prirodi! – grmio je on, i bio je tronut do suza, vidjevši kakvog pandura, gdje nos otire sa rođena dva prsta. U tom mu je momentu oprostio i onu pandursku manduru. Ali zato ga je boljelo kad je ugledao kakvu zornu snašu u bluzi i kupovnim suknjama. Boljelo ga je što su naši ljudi počeli da piju pivo, što gospoda podrezuju brkove. – Perditio tua ex te Israel- (Propast tvoja iza tebe, Izraele!) rekao je svakog dana barem deset puta, ali tko ga je čuo?
Nema nama mjesta u toj Evropi, gospoda moja, - govorio je on samu sebi. – Mekan smo mi narod, mekana nam je duša, kao maslac. A jok, ne valja to! – Dobro je u nas srce, ali nam je ćud malo majmunska! – tako je mislio Luka Svirac u svom čarobnom Dremuckovcu.
- Mi smo plemeniti narod, ali za Evropu nismo. Mi smo onako nešto – pitomo i plaho – srne i jeleni! Proždrijet će nas ova evropska zvjerad – sve je to gladno i proždrljivo, a mi smo bezazleni.
Nema druge nego da se skupimo, pa da svi cakumpak odemo u Australiju! U Australiju, gospoda Hrvati! – znao bi on zaurlikati. Došavši do tog zaključka duboko bi uzdahnuo i gucnuo svoga vinca. Njegova bi stara hrvatska fantazija stvarala čarobne slike koje su se sporo, ali zato jasno i tačno ocrtane pomicale u njegovoj sijedoj glavi.
Raširio bi kartu Australije i vidio bi na onom golemom prostoru kako šeću čistokrvni Hrvati i Hrvatice, svi lijepo i temeljito odjeveni u narodnu odjeću, vidio bi ona prava hrvatska široka sela sa birtijama, na kojima piše šarenim slovima „Kume, ne idi mimo, ovdje ima dobro vino“, vidio bi kolo, tučnjave i pravde, bez kojih nije moći zamisliti hrvatskog života – sve bi to on vidio i srce bi mu se razigralo. Tako je nekog lijepog dana uzeo olovku i precrtao na karti natpis Australien i napisao krupnim slovima Divina Croatia (Božanska Hrvatska). (…)
- Dakle, tako! – rekne Luka Svirac i razgleda se po mnoštvu. – Recite vi meni, braćo moja, jesmo li mi kadri da se odupremo, kako vi velite, invaziji stranaca u našu zemlju? A?
- Jesmo, dabome da jesmo! – povikne prvi dr Barišić, koji je neizrecivo ljubio pametne debate ove vrsti. – A ako možda i nismo, to treba da se odgojimo!
- Tako je! Tako je! – vikali su svi – i Vukodlaci i Čamparci – svi, bez razlike stranaka i mišljenja.
Kad smo mi mogli da zadržimo invaziju Turaka, kad se sila tatarska na hrvatskoj sablji slomila – govorio je svečano Vukodlak Jadranski – kako da se ne obranimo od sadašnjih neprijatelja - - (…)
Kolarova svevremenost
O nama
(Ulomak iz pripovijetke Politička večera, Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:270, 2890:330)
Nakostriješili se ljutito brkovi sreskog poglavara g. Lackovića: - Samouprava! Lijepa riječ, čast! Ali gdje smo mi još do toga? Naš narod je dobar i plemenit, koncediram – govorio je g. Lacković vrlo ozbiljno i važno – ali zar je naš narod zreo za samoupravu? Uzmite samo ovaj vaš most preko Blatnice, zašto ga ne popravite?
- Molim, to je stvar općine! – oštro će Mikulić.
- To je istina – kiselo će Mato Lovreković, općinski načelnik – ali općina nema u ovom proračunu za to novaca.
- Šta općina tu treba?! Vi biste uvijek htjeli da vam netko drugi nešto učini. Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Zašto čekati općinu? Ono nekoliko mosnica što se rasklimalo trebalo je zakovati, a ako je koja manjkala, mogao bi svaki bolji gazda dati po jednu, pa eto vam mosta i bez općine. Eto, vidite, to vam je vaša samouprava! - Završio je pobjedonosno sreski, kucnuo se s domaćinom i Davorijom i istrusio čašicu.
Ali nije se dao Martin tako lako. Pozvao se on na Evropu. Gospoda su, veli, pametna kad treba siromašnog i zalupanog seljaka kritizirati, a zašto se ona gospoda u Ženevi ne slože? Ono su bar fini i učeni ljudi, dobro i bezbrižno žive, pa mogu biti dobre volje i lijepo sve raspraviti. (…)
Da, da, tako je! On u zatvoru spava! To znači narod spava. On hrče! – Ah, tko će ga probuditi?
Socialism , urednik Ante Kadić, the Hague Mouton & Co. N. V. Publishers, Paris, 1969. g.,
tkanina, karton, papir: tisak, uvez
25 x 16 cm, debljina=2,7 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-138
Na stranicama 127-132 ove knjige objavljene na engleskom jeziku štampan je članak pod naslovom : "Slavko Kolar 1891.-1963."
Kolarova svevremenost
Neutralac
(Ulomak iz pripovijetke Šljiva (1932.), , Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:92)
Uostalom, ako bih se slučajno našao s pristašom neke izrazite ideje ili grupe, pa se čovjek bacio u razvijanje „svojih misli“, ja mu ne bih protuslovio. Eventualno sam, iz obazrivosti i povlađivao, ali oprezno, umjereno i uvijeno. Kad bih zatim sreo nekog iz privatnog tabora, ja sam i opet znao naći poneku prikladnu riječ odobravanja ili razumijevanja, ali i tu oprezno, umjereno i uvijeno. Sve to tim lakše, jer ja – budimo jednom iskreni – i nisam imao, niti sam nastojao da stvorim nekakvo svoje mišljenje. Ma što mi nekakvo uvjerenje, vlastiti pogledi? Isprazne riječi, koje su kadre uznemiriti nerve, poremetiti probavu i pokvariti karijeru!
Svjetski poredak
(Ulomak iz pripovijetke Jesu li kravama potrebni repovi?, 1934., Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:361)
Marko je, može se reći, oduvijek težio na bolje i na više. On je sam od sebe shvatio ono glavno, oko čega mnogi još i danas lupaju glave i uče knjige, pa opet ne razumiju, a to je, da su na ovome svijetu jedni zato da rade, a drugi da uživaju i, dabome, da zapovijedaju.
Politika je, zna se, opasno zanimanje. Tu treba govoriti i govoriti, što misliš i što ne misliš, valja pamet drugima soliti, srca zagrijavati, nosove potezati. Zato je i Marko imao neki put nezgodna posla sa žandarima, odsjedio nešto i u zatvoru, ali malo-pomalo postao viđena, uvažena i, s oproštenjem govoreći, uplivna ličnost.
Kolarova svevremenost
O umjetnosti
(Ulomak iz pripovijetke Politička večera, Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:289)
Zatim jedna velika kompozicija s golim ženama, koje tupo i blesavo gledajući nekud u prazninu, bez ikakva ženiranja pokazivahu svoja silna stegna, strahovito nalik na ona što vise na vratima mesnica, dok su im stopala bila primjerena za cipele broj 45. Gospođa je Maja tvrdila da su slike ekspresionističke, a imale su još i tu krepost da su im autori bili domaći sinovi. Treće je platno prikazivalo lik pokojnog Miška Grahovca, advokata i Junaševićeva tasta.
Kultura čitanja u Hrvata
(Ulomak iz pripovijetke Sudnji dan, Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga II; Slavko Kolar: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Matica hrvatska, Zagreb, 1970:414)
Istina, ni on, doktor Hitrec, nije mnogo čitao. Otkako je položio maturu i smirio rigoroze, nije ni on sam pročitao ni jedne jedine knjige (prema posvećenoj tradiciji hrvatske narodne inteligencije), zadovoljavajući svoju potrebu za znanjem samo dnevnim novinama i ćaskanjem uz špricer. Za knjigu nije imao kad, a možda se od nje na neki način i odučio. Kad bi samo primio kakvu knjigu u ruke i prelistao je, odmah bi ga spopalo zijevanje.
tuš, papir
15 x 19,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 5421
Ni Bog se ne smije prenagliti!
Na kraju ilustriranog prikaza života i djelovanja te ostavštine književnika i agronoma Slavka Kolara, svakako se mora spomenuti dio njegova samaritanskog duha i djelovanja. Popis njegovih dobročinstava prema znanim i neznanim osobama je podugačak. Često je odijevao i hranio Tina Ujevića. Kćeri kočijaša Nemeca u Božjakovini je omogućio i platio liječenje. Pomagao je u školovanju Rudolfa Rucu Mudrovčića (1926.-1992.), sina svojega dobrog prijatelja. Već je spomenuto da je postavši odjelnim predstojnikom vlade Banovine Hrvatske odmah potpisao donaciju za gradnju škole u Gornjem Hruševcu. Štitio je političke ljevičare i desničare i sve progonjene od strane režima. Pokušao je zaštititi od progona ustaša svojeg suradnika ing. Budu Borjana koji je strijeljan 10.7.1941. g. Nedugo iza toga njegova je supruga zatvorena u logor. Kako je dobivala od svojega oca bogate pakete svo vrijeme zatočeništva, iznenadila se kada je nakon rata saznala da je njenu obitelj pomagao Slavko Kolar. Iz ustaškog logora u Staroj Gradišci spasio je malog Dadu, sina svoje bivše namještenice u Božjakovini.
20,5 x 24,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-100
Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Povodom bogatog i ispunjenog života hrvatskog književnika i agronoma Slavka Kolara (Palešnik, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.), Gradski muzej u Čazmi izlaže dio Memorijalne zbirke pod nazivom Smijeh kroz suze Slavka Kolara. Izložba predstavlja njegov život i rad kao i objavljene književne i agronomske radove te aktualnost Kolarovih poruka u suvremenosti.
Slavko Kolar se cijeli svoj život smatrao Čazmancem jer mu je majka Marija (djevojački Šnidar) rođena ovdje te je dio djetinjstva i neizostavnih školskih praznika provodio u Čazmi. Ovamo je pribjegao svaki puta kada je trebao majčin savjet ili pomoć, tu je živjela i njegova šira obitelj pa je svojega sina 1940. godine pokopao na ovdašnjem groblju sv. Duha. Kolarovi i Šnidarovi ostavili su Čazmi niz vrijednih predmeta, a brat Vilko je vodio pjevačka društva u Gornjem Dragancu i Čazmi, Križu i Dubravi te je bio provoditelj elektrifikacije čazmanskog područja 1937.-1940.g. Zbog tih je veza Gradski muzej u Čazmi postao vlasnikom Memorijalne zbirke književnika i agronoma Slavka Kolara upisane na listu zaštićene hrvatske kulturne baštine.
Otac Slavka Kolara bio je učitelj pa često mijenja mjesta službe. Slavko je rođen u Palešniku, pučku je školu pohađao u Garešnici i Čazmi. Gimnazijsko obrazovanje je započeo u Bjelovaru, a nakon dvije godine upisan je u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju gdje je pao 6. razred. Ponavljač je bio u Požegi, a završni je razred i maturu položio u zagrebačkom Klerikatu. No, svećenikom nije želio postati već je nakon raznih premišljanja upisao agronomiju na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima. Godine 1913. počinje službovati kao ekonom, pedagog i agronom te upravljati državnim poljoprivrednim dobrima u Božjakovini, Požegi, Petrinji, Gornjem Hruševcu. Puno je puta bio otpuštan pa odmah i vraćan u službu. Na stručnoj specijalizaciji je bio u Francuskoj 1919. g. Kao agronom je objavio osam popularno znanstvenih priloga u raznim časopisima, a njegovi kolege po struci priznaju mu visoku praktičnost i sposobnost unapređenja gospodarstava kojima je upravljao.
revers: lijepljenje, lesonit
75 x 55,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. SK-69
Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Kolar se u politički i društveni rad uključio kao gorljivi protivnik Austro Ugarske Monarhije. Putuje s đacima i studentima 1912. g. u Beograd jer je bio među onima koji su vjerovali da će hrvatski narod imati bolji položaj pod južnoslavenskom – srpskom – dinastijom nego pod tuđinskom. Svjedočio je neposredno raspadu Austro Ugarske Monarhije, osnivanju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a onda se duboko razočarao kada je vidio ubijanja i šikaniranja uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije). Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. g. Slavko Kolar je imenovan predstojnikom Odjela za seljačko gospodarstvo (položaj u rangu ministra) na kojem ga zatiče II. svjetski rat. Odbio je ministarski položaj u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Ponudio mu ga je kolega iz gimnazijskih dana poglavnik Ante Pavelić. Bio je protivnik ustaškog režima i okupacije Hrvatske, a zahvaljujući svojem društvenom ugledu i položaju, prijateljevao je i sa Siegfriedom Kascheom, njemačkim veleposlanikom u Hrvatskoj i vrlo utjecajnom osobom za ratna pitanja jugoistočne Europe. Od kraja 1942. g. kao direktor državnog imanja u Božjakovini Kolar počinje surađivati s partizanskim pokretom i raditi kao obavještajac jer su mu zbog veza s najutjecajnijim ljudima režima bile dostupne mnogobrojne informacije. Njegova obavještajna aktivnost bila je provaljena u rujnu 1944., ali se Kolar spašava odlaskom u partizane. Tamo su ga izolirali i tek pri kraju rata dali voditi jedan manji odsjek pri Vladi Narodne Republike Hrvatske. Iza rata je ponovo upravitelj u Božjakovini, režim ga – ovaj puta komunistički – zatvara te Kolar zaključuje da je vrijeme za agronomsku mirovinu. Tek se tada profesionalno i onako kako je cijeli život želio – mogao posvetiti književnosti. No – tada više nije imao inspiracije kao prije kada je živio, radio i promatrao svijet na mirnim seoskim imanjima.
Svoju prvu knjigu Nasmijane pripovijesti s temama iz malograđanskog života Slavko Kolar tiskao je 1917. g., prije čega mu je časopis Savremenik objavio nekoliko radova. Prve njegove književne uratke obilježavaju površni humorni efekti, anegdotalna radnja i karikaturalno oblikovani likovi do groteske. Djelomično loše kritike te knjige udaljile su ga od značajnijeg književnog stvaranja. Neki su razlozi tome bili i u obiteljskom životu jer mu se 1918. rodio vanbračni sin, 1921. se oženio, a već početkom 1924. godine postao udovac nakon čega je duže vrijeme žalovao za svojom suprugom Šteficom koju je opisao kao lik Janice Labudanu noveli Breza. Od odlaska u Gornji Hruševac njegov stvaralački poriv dobiva duboku inspiraciju u sudbini raznih stvarnih seljaka.
Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Seljaci će ga - zajedno s lokalnim gospodarskim i političkim moćnicima - potaknuti na pisanje niza vrlo uspješnih novela koje je objavljivao u uglednim književnim časopisima, a onda i u knjigama Ili jesmo – ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu (1936.). Stvarao je polagano, volio reći da miluje svoje rečenice dok mu se ne nasmiješe te isticao da se književnik mora pomučiti kako se ne bi trebao mučiti čitatelj. Odlaskom iz Petrinje 1939. g. Kolar skoro da i prestaje pisati da bi pod kraj rata i neposredno nakon rata u Božjakovini napisao nekoliko ne pretjerano uspješnih pripovijesti. Za poslijeratno književno stvaranje znao je reći da muči i sebe i papir. I u književnim krugovima bio je pometen iz političkih razloga i to od samoga Miroslava Krleže. Sukob njih dvojice, pa svih drugih protiv Kolara, poznat je kao K und K afera. Slavko Kolar je isključen iz Društva hrvatskih književnika kojem je predsjednikom bio od 1947. do isključenja 1951. g. Bio je i potpredsjednikom Matice hrvatske (nakladnik Kolarovih najboljih knjiga) te u staleškom udruženju hrvatskih agronoma.
Od 1950-tih godina pisao je za djecu. Tih se godina posvetio i dramatizaciji svojih najuspjelijih novela. Prvo je bio za kazalište pripremljen komad Svoga tela gospodar (1956., HDK u Zagrebu, redatelj: Branko Gavella) koji je preradio kao scenarij za koji će dobiti najviše hrvatsko filmsko priznanje – Zlatnu arenu u Puli 1957. g. te si i u filmskom svijetu priskrbio besmrtnost jer će i scenarij filma Breza iznjedriti jedan od najuspjelijih hrvatskih filmova svih vremena. Primio je na festivalima još nekoliko priznanja.
Književne teme i motive Kolar je crpio iz osobnih i burnih događaja hrvatskog društva i države, ali i iz svakodnevnih situacija hrvatskoga sela s kojim je bio povezan kao agronom. Prikazu likova i previranja kojima je svjedočio od početka sve do polovine 20. st. u svojem je književnom djelu pristupao humoristički, rjeđe satirično, uvijek humano, angažirano i suosjećajno. Prijateljevao je Kolar s mnogim uglednim umjetnicima (A. G. Matoš, Tin Ujević, Dragutin Domjanić, Zvonimir Berković i dr.), znanstvenicima (Mirko Lamer, ekonomist, Milisav Demerec, genetičar i dr.), a osobno je poznavao cjelokupnu hrvatsku političku elitu raznih vlada i režima. Ta su mu poznanstva i prijateljstva omogućila da cijeli svoj život bude dobrotvor, pomažući potrebitima i - bilo na koji način - ugroženima.
Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Pred kraj života, shrvan teškom bolešću, mislio je da će biti zaboravljen kao književnik. Nakon mnogo godina od njegove smrti, iako opusom nevelika, književna ostavština Slavka Kolara nezaobilazna je u hrvatskoj književnosti baš kao i filmovi snimljeni prema njegovim scenarijima, ali i svi drugi umjetnički izričaji inspirirani Kolarovim novelama i likovima. Novele su mu prevedene na mnoge jezike pa i po tome prednjači u odnosu na druge hrvatske književnike. Svoju obitelj i svoj narod nije razočarao niti kao čovjek. Ostao je uspravan i svoj - vertikala koja ne poznaje jezične, rasne, klasne i političke granice. Čovjeku je uvijek pristupao samo kao – čovjek. Isticao je često svoj životni moto: Kao činovnik ispravan, kao čovjek uspravan. Takav ga je stav stajao mnogih sukoba s nadređenima, ali je do kraja života ostao dosljedan baš kakvi su i njegovi likovi koji su shvatili daIli jesmo – ili nismo, da smo za pravicu, za nju se borimo i u nju vjerujemo, da tu i tamo možemo poletjeti kao Ptica nebeska, upitati se - Jesu li kravama potrebni repovi? -- ili - Quo vadis, Europa? - te se na kraju, smijući se, savijati – ako treba i do zemlje, kao Breza, ali se ne slomiti već gorko zaplakati jer nas uhvati Kriza ili moramo učiniti Kompromis iako želimo ostatiSvoga tijela gospodar.
Jadranka Kruljac Sever
15 x 19,5 cm
GMČ, MZSK, inv. br. 5423
Smijeh kroz suze Slavka Kolara
KRATICE:
GMČ – Gradski muzej Čazma
MZSK - Memorijalna zbirka književnika i agronoma Slavka Kolara
SD – Sabrana djela Slavka Kolara
SK – Slavko Kolar, dio inventarne oznake dijela Memorijalne zbirke književnika i agronoma Slavka Kolara
IZVORI korišteni u pripremi izložbe:
Muzejska građa i dokumentacija Gradskog muzeja Čazma, muzejske zbirke: Memorijalna zbirka književnika i agronoma Slavka Kolara, Zbirke: razglednica, fotografija, dokumenata, NOB. Spomenica Župe Čazma
LITERATURA korištena u pripremi izložbe:
Celestine Prochaska – prva čazmanska fotografkinja, katalog izložbe Gradskoga muzeja Čazma, autorica: Jadranka Kruljac Sever, 2010.
Čazma u prošlom mileniju, zbornik, Disput, Zagreb, 2001.
Hrvatska enciklopedija, Naklada hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, 1941.-1945., Zagreb, GMČ, MZIH, inv. br.5562
Kampuš, Ivan – Karaman, Igor: Tisućljetni Zagreb od davnih naselja do suvremenog velegrada, Školska knjiga, Zagreb, 1975.
Kempf, Julije: Požega, zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije, Požega, 1910.
Kolar, Slavko: Historijska kljova i druge pripovijetke iz malograđanskog života, Sabrana djela Slavka Kolara, Knjiga I, Matica hrvatska, glavni urednik: Vlatko Pavletić, Urednik: Zvonimir Kulundžić, Ilustracije: Ivan Lacković, Zagreb, 1970.
Kolar, Slavko: Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, Sabrane pripovijetke Slavka Kolara, Sabrana djela Slavka Kolara. Knjiga II; Matica hrvatska, glavni urednik: Vlatko Pavletić, Urednik: Zvonimir Kulundžić, Ilustracije: Ivan Lacković, Zagreb, 1970.
Kolar, Slavko: Divan užas i druge pripovijetke iz građanskog života, Sabrana djela Slavka Kolara. Knjiga III; Matica hrvatska, glavni urednik: Vlatko Pavletić, Urednik: Zvonimir Kulundžić, Ilustracije: Ivan Lacković, Zagreb, 1971.
Kolar, Slavko: Scenska djela, Sabrana djela Slavka Kolara Knjiga IV; Matica hrvatska, glavni urednik: Vlatko Pavletić, Urednik: Zvonimir Kulundžić, Ilustracije: Ivan Lacković, Zagreb, 1971.
Kolar, Slavko: Autobiografski fragmenti. Intervjui, izjave, polemike, članci i kritike, pripovijetke za djecu, agronomski radovi, Sabrana djela Slavka Kolara. Knjiga V; Matica hrvatska, glavni urednik: Vlatko Pavletić, Urednik: Zvonimir Kulundžić, Ilustracije: Ivan Lacković, Zagreb, 1971.
Križevački zbornik 1, Matica hrvatska – Ogranak Križevci, Križevci, 1970.
Kulundžić, Zvonimir: SLAVKO KOLAR i njegovo vrijeme, Sabrana djela Zvonimira Kulundžića, Nezavisno autorsko izdanje, Zagreb, 1977.
Mihelić, Neva: Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2012.
Osnovna škola Čazma (1229.-2009.), OŠ Čazma, 2010.
CENTAR ZA KULTURU ČAZMA
GRADSKI MUZEJ ČAZMA
Izložba: Smijeh kroz suze Slavka Kolara
Centar za kulturu Čazma
Gradski muzej Čazma
Izdavač: Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma, Trg Čazmanskog kaptola 13; 043771037
www.muzejcazma.eu; info@muzejcazma.eu
Za izdavača: Jadranka Kruljac Sever
Autorica izložbe, design:
Jadranka Kruljac Sever
Presnimavanje muzejske građe:
Gradski muzej Čazma
Čazma, 2021.
Organizator izložbe zahvaljuje svima koji su pomogli u ostvarenju ove izložbe, a posebno financijskim pokroviteljima:
Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske i Gradu Čazmi.