Slavko Vöröš (Vereš)
Neki prilozi o životu i radu uz godišnjicu rođenja
(Vrtlinska kraj Čazme, 24. 12. 1887. – London, 23. 5. 1953.)
Uvod
Slavko Vöröš ili Vereš bio je prvi hrvatski profesionalni karikaturist. Jedan je od osnivača Hrvatskog novinarskog društva, bavio se izdavaštvom, autor je kratkih stripova, ilustrirao je knjige, pisao kajkavske stihove, prevodio i izdavao razna svjetski važna izdanja kao što je prva, Hofmannova slikovnica „Struwwelpeter”, u hrvatskom prijevodu “Janko Raščupanko”, napisao je roman „Gospodar milijuna“ (1920.), objavio knjigu karikatura „Šaljivi vodič kroz Zagreb“ (1911.), nacrtao i jedan realistički pustolovni strip – “Dalmatinski Robinzon” (1936.), a u II. svjetskom ratu je u britanskoj službi u ime vlade Kraljevine Jugoslavije organizirao i vodio ilegalnu Hrvatsku slobodnu radiopostaju Zrinjski.
Zbog mjesta rođenja i njegova prikaza u raznim zavičajnim monografijama, Gradski muzej Čazma sakuplja tiskanu građu te podatke vezane za život i rad ovoga svestranog likovnog stvaratelja, novinara, izdavača, poticatelja novih oblika popularne umjetnosti - stripa, karikature, slikovnice - tajanstvene osobe o čijih se zadnjih desetak godina života vrlo malo zna.
Ovom izložbom pokušava se stvoriti kroz podatke iz raznih izvora i literature mozaik života i djelovanja Slavka Vöröša / Vereša (Vrtlinska kraj Čazme, 24. 12. 1887. – London, 23. 5. 1953).
Slavko Vöröš – obitelj i rođenje
Slavko (Vjekoslav, Aloijsius) Vöröš (Vereš) rođen je 24. prosinca 1887., a kršten na Božić kao 65. dijete rođeno i kršteno tijekom 1887. godine u Župi sv. Jelene Križarice u Vrtlinskoj.
Rođen je u učioni (školi) jer mu je otac Tomo bio učitelj od početka 1880-ih godina. U Maticu rođenih Župe Vrtlinska upisana je majka Gabrijela (rođ. Šuveljak) te kumovi: Josip Strašek (učitelj u Oborovu) sa suprugom Pavlom, a zamijenila ih je na krštenju Kata Kalaj. Podatke je upisao i Slavka Vöröša krstio župnik Franjo Starčić.
Iz jednog dokumenta saznajemo da je Slavko imao barem još dva brata – Milana i Josipa Vereša- koji su umrli oba bez nasljednika u listopadu 1957. godine.
Obitelj Vöröš u Vrtlinskoj živi oko godinu dana nakon Slavkova rođenja. Njegov otac Tomo premješten je za učitelja u Martijanec, Hrvatsko zagorje. Tamo Slavko završava pučku školu, a gimnaziju u Varaždinu (1900.-1904. godine).
Crtački dar pokazao je kao dječak.
Podatci o rođenju Slavka Vöröša
Umjetničko obrazovanje Slavka Vöröša
Slavko Vöröš je spomenut kao jedan od učenika privatne Umjetničke škole za slikare koju su držali od 1903. godine Klement Crnčić i Bela Čikoš Sesija u raznim prostorima u Zagrebu. Tečaj se prvobitno održavao u Obrtnoj školi pa u privatnim prostorima u Prolazu (Crnčićev stan, stan Ivana viteza Trnskog), a od 1906. do 1907. godine tečaj seli u pregrađenu mrtvačnicu rodilišta Ilice 83. Učenici su slikali, a Čikoš Sesija i Crnčić bi dva puta tjedno dolazili poučavati („na korekturu“). Učenik je plaćao slikare 5 forinti mjesečno, a međusobno su svi polaznici tečaja dijelili troškove modela.
Da bi se Umjetnička škola predstavila javnosti, učenici su osmislili veseli prikaz kroz pokladnu povorku maštovito osmišljenu kao velika paleta i razne boje smješteni na teretnom automobilu (vjerojatno 1907. g.). Od jeseni 1907. godine i službeno je otvorena Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Slavko Vöröš je bio jedan od studenata prve generacije te škole zajedno s Ljubom Babićem, Branimirom Petrovićem, Gabrijelom Jurkićem i drugima.
Budući da je i prije upisa na studij slikarstva radio kao ilustrator i karikaturist u raznim časopisima i novinama, nastavio je raditi i kao redoviti student. No, tadašnja Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt nije odobravala honorarni rad jer su studenti zapostavljali svoje akademske obveze i Slavko Vöroš dobiva na drugoj godini „opomenu zbog izostanaka”, a na trećoj godini studija ispisuje se sa studija slikarstva.
Ovom izložbom po prvi puta se javnosti predstavljaju rani radovi Slavka Vöröša. U vlasništvu su obitelji Večerić iz Zagreba. Željko Večerić dostavio je uz fotografije likovnih radova i pjesama Slavka Vöröša i dva dokumenta: potvrdu od 15.10.1954. godine o darivanju ovih radova Milana i Josipa Vereša Mari Ivančan (književnica i službenica, Virovitica, 7.3.1891. — Zagreb, 26.12.1968.) te o njenom darivanju tih predmeta u svibnju 1958. godine Elizabeti Večerić (obitelj Večerić je brinula o Mari Ivanačan od 1945. do njene smrti 1968. godine).
Koprive, satiričko-humoristički časopis
Još kao učenik privatne umjetničke poduke Čikoša Sesije i Crnčića, Slavko Vöröš postaje suradnikom i ubrzo jednim od glavnih autora u humorističkom časopisu Koprive čiji je prvi broj tiskan 15.6.1906. godine. Koprive izlaze kao podlistak najprije tjednika pa dnevnika Pokret - glasila Hrvatske pučke napredne stranke (glavni urednik Đuro Šurmin) čije su članstvo činili uglavnom intelektualci i liberalni političari Hrvatsko-srpske koalicije koji su zagovarali ulazak Hrvatske u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom. Politika prema osnivanju južnoslavenske države i, kasnije, jugoslavenski unitarizam, bile su osnovno obilježje časopisa koji se usporedno bavio i socijalnim temama.
Koprive su izdanje najdužega vijeka u povijesti hrvatske humorističke periodike i najpopularniji takav časopis. Promijenile su nekoliko izdavača (najduže ih je izdavala Jugoštampa d. d.). Od 1906. do 1913. godine izlaze dvotjedno, a od tada do obustave izlaze tjedno.
Većina autora tekstova o časopisu Koprive smatra da je Slavko Vöröš bio „duša” redakcije i uredništva i onaj o čijim su idejama Koprive ovisile. Bio je pod velikim političkim utjecajem Đure Šurmina (Siščani kod Čazme, 4. rujna 1867. − Zagreb, 22. ožujka 1937.) i njegovih najbližih suradnika.
Značajna odlika časopisa Koprive je karikatura (u autorskom doprinosu velikog broja istaknutih slikara i grafičara - Josipa Račića, Petra Pjera Križanića, Slavka Vöröša, Frane Branka Angeli-Radovanija, Sergeja Mironovića, Antuna Motike, Andrije Maurovića, Ive Režeka i drugih) koja je u ovom časopisu dosegnula visoku likovnu vrijednost. U početku je najveći utjecaj na nastanak karikature u Hrvatskoj imao Antun Gustav Matoš koji je pariško iskustvo usmeno prenosio na mlade autore u časopisu Koprive.
Slavko Vöröš je već 1910. godine bio glavni urednik časopisa Koprive, a svojim stilom i radom je utjecao na mlađe kolege karikaturiste.
Ova karikatura Sergeja Mironovića prikazuje redakciju časopisa Koprive. Mironović stoji ispred platna, u rukama mu je slikarska paleta i kist. Slavko Vöröš sjedi desno ispred panoa na kojem su razna svemirska tijela. Neobično velike ruke drži otvorenih šaka kao da od sebe odbija sve pritužbe koje mu prijavljuju njegovi likovi iz karikatura od kojih se naročito izruguje: Stjepan Radić Stipa i Nikola Pašić Baja. Ispred stola gdje je Vöröš i nosati pisar sjedi Žmigavec (Milan Dobrovoljac, 1879.-1966.), stalni suradnik časopisa. Na karikaturi su i mnogi drugi likovi zbijeni u malenoj prostoriji. Poznavatelji prilika u uredu redakcije časopisa Koprive opisivali su da je u toj prostoriji stvarno bilo uvijek tako živo i uzbudljivo.
Osim u časopisu Koprive, Slavko Vöröš surađuje svojim prilozima i u drugim časopisima. Naveden je i kao jedan od osnivača Hrvatskog novinarskog društva (HND) 18. prosinca 1910. godine. U Koprivama koje su predmet Zavičajne zbirke Gradskoga muzeja Čazma 1910. godine nalazimo kajkavske stihove u kojima se spominje lik seljaka Tončeka Tomaša, komentatora važnih zbivanja koji je u društvu svog psa Campeka.
Slavko Vöröš 1911. godine piše tekst i djelomično ilustrira knjigu Šaljivi vodič kroz Zagreb, dok je drugi ilustrator Branko Petrović. Iste godine piše za Male novine tjedni komentar zagrebačkim kajkavskim govorom potpisujući se kao Štefek z Mustači (u Koprivama će narednih godina uvesti u formi pisma čitatelja rubriku Kaj veli Štefek z Mustači?, horvacki pisator i republikanec).
Uz kajkavske stihove o seljaku Tončeku Tomašu ili „pisma” Štefeka z Mustači, od 1912. godine pa sve dok će surađivati s časopisom Koprive, Slavko Vöröš piše i rubriku Pismo Ilije Tarbuka – ličkog seljaka. Njemu suprotstavljeni lik je Imbrek pl. Verlecz de Liszicsy Verch. Oko 1920-ih godina uveo je još jednu stalnu rubriku – kajkavske stihove koji govore o proletariziranom seljaku zvanom Cenek (naslov jedne od pjesmica o tome liku je Cenek bez grunta si grunta; Koprive br. 5/1924. godine) koji bezuspješno traži posao u gradu.
Povremeno od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Slavko Vöröš piše i rubriku koja se zove Pismo Paprike Jancsi-a iz Subotice (vojvođanski seljak mađarskog porijekla).
Novine Jutarnji list, br. 184 od 8.10.1912. godine pišu da je Družtvo za promet stranaca u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (danas se takva udruga zove Hrvatska turistička zajednica) poslalo slikare Krušlina i Vöröša u Hrvatsko primorje, Gorski kotar i na Plitvička jezera u svrhu snimanja potrebnih krajolika u reklamne svrhe. Pretpostavljam da su vedute izrađene u tehnici akvarela koji se čuvaju u Planoteci Središnje dokumentacije za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, nastale tijekom toga putovanja.
Novu priliku za umjetničko obrazovanje Slavko Vöröš dobiva 1910. godine od bana Nikole Tomašića koji mu nudi stipendiju za studij u Parizu, ali Vöröš ponudu odbija.
U memoarskim zapisima Kako smo dotukli Austro-Ugarsku; Dojmovi i uspomene sa službovanja kod ratnog ministarstva u Beču (objavljeno u Zabavniku 4.12.1918. g.) Slavko Vöröš piše da je u listopadu 1912. godine bio tijekom Balkanskog rata novinski dopisnik iz Beograda časopisu Pokret (Koprive su obustavljene u to vrijeme).
Odmah po izbijanju Prvog svjetskog rata, u kolovozu 1914. godine, Slavko Vöröš se oženio Marijom Pogačić s kojom će imati dvije kćeri, Zdenku i Nadu.
Slavko Vöröš tijekom Prvog svjetskog rata
Ilustrirao je 1914. godine zbirku pripovijedaka Zyra Vukelića Knjiga bez predgovora. Većina ilustracija izvedena je u tehnici tuša, a dinamika crteža postignuta je gustoćom i dužinom linija kojima je crtež izveden. Osim 12 većih ilustracija preko cijele stranice, četiri su iluminacije početnih riječi pripovijedaka te jedan manji portret. Neki od prikazanih likova ilustracija su karikirani ili je cijeli naoko ozbiljan prizor u suštini vrlo duhovit (npr. ilustracija vertikalnog presjeka groblja pod snijegom i bijeloga kostura u mračnom grobu pod zemljom).
Slavko Vöröš je mobiliziran 1915. godine, ali ne za front već za Ratno ministarstvo u Beču u kojem su priređivane novine i časopisi za austro-ugarske vojnike po svim bojištima. Bilježi se često njegovo pojavljivanje šalama i karikaturama u časopisu Ilustrovani list (1914. – 1917. godine) u kojima objavljuje niz manjih i po jednu veliku karikaturu na zadnjoj stranici lista. Budući da mnogobrojni objavljeni likovni prikazi ratnih zbivanja nisu potpisivani, moguće da je nekima od njih u Ilustrovanom listu bio autor Slavko Vöröš. Jutarnji list 2.10.1915. godine obavještava da je tiskana knjižica ‘Ratne šale’ s preko 50 šaljivih crteža i karikatura Vöröša, Rambouseka i drugih autora.
Čovjek koji si razbija glavu
(serija istoga crteža i različitog teksta, Ilustrovani list, 1917. g.)
Za Slavka Vöröša siromaštvo materijalnim nije sramota i nije samo rezultat osobne nesposobnosti već i posljedica loših odnosa u društvu i državi. No, bio ili ne bio u potrebi, ako čovjek ne poduzima ama baš ništa da zadovolji tu svoju duhovnu ili materijalnu potrebu, ako si truje život stalnim nagađanjima i besposličarski lamentira o stvarima koje ga se uopće ne tiču, koje su vrlo trivijalne i stvaraju osobnu nelagodu i zdvojnost, Slavko Vöröš će mu se dobrano narugati. Primjer je tome i serija koja je izlazila tijekom 1917. godine u Ilustrovanom listu pod nazivom ‘Čovjek koji si razbija glavu’ (serija istoga crteža i različitog teksta). Kroz druge Vöröšove tekstove vidi se stav da bi većina Hrvata moglo biti Čovjek koji si razbija glavu.
Čovjek koji si razbija glavu
(serija istoga crteža i različitog teksta, Ilustrovani list, 1917. g.)
Čovjek koji si razbija glavu
(serija istoga crteža i različitog teksta, Ilustrovani list, 1917. g.)
Čovjek koji si razbija glavu
(serija istoga crteža i različitog teksta, Ilustrovani list, 1917. g.)
Slavko Vöröš je ilustrirao nekoliko izdanja knjiga koje su tiskane 1917. godine: naslovnicu drugog izdanja romana Branislava Nušića ‘Općinsko dijete’ te Krištofa Šmida ’Kneginja Genoveva’. Naredne, 1918. godine, tiskana je njegova knjižica stihova Tonček Tomaš na 66 stranica uz predgovor Ljube Wiesnera
izdanje; 1917. g.
Ilustracija naslovnice: Slavko Vöröš,
24 x 12,85 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 7451
ilustracije Slavka Vöröša, 1917. g.
karton; tisak, papir
20,1 x 14,1 cm, opseg=129 stranica
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 6834
ilustracije Slavka Vöröša, 1917. g.
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 6834
ilustracije Slavka Vöröša, 1917. g.
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 6834
Slavko Vereš od 1919. do 1941. godine
Slavko Vöröš nakon Prvog svjetskog rata mijenja pisanje svojega prezimena. Naime, službeno je njegovo prezime bilo Vöröš (mađarski crvena ), a od 1919. godine mijenja ga u oblik Vereš i dalje se tako potpisuje. (U ostatku izložbe pisat će se taj oblik prezimena).
Od 1919. godine kupuje časopis Koprive kojemu izdavač postaje Nakladno poduzeće VEREŠ I DRUGOVI.
Osim izdavanja časopisa Koprive ovaj nakladnik počinje razgranatu djelatnost. Knjizi pjesama Gustava Krkleca Lirika 1919. godine izdavač je Nakladno poduzeće VEREŠ I DRUGOVI kao i časopisa Juriš čiji je urednik bio Antun Branko Šimić. Iduće, 1920. godine ovaj nakladnik izdaje knjigu Miroslava Feldmana: Iza Sunca.
Slavko Vereš 1920. godine pod pseudonimom S. V. Karma objavljuje u časopisu Zabavnik, Ilustrovanog lista u 18 nastavaka futuristički roman Gospodar milijuna; Kriminalni roman iz novog Zagreba. Roman je ilustrirao Vereš svojim crtežima.
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 7822
Kroz nakladničku kuću VEREŠ I DRUGOVI počinje u Hrvatsku dolaziti novi oblik popularne kulture – strip. Najprije su to prevedena strana izdanja jednoga od prvih strip autora u svijetu Wilhelma Buscha - Maks i Moric, sedam vragolija, 100 slika, 1923. godine. Iste godine tiskano je hrvatsko izdanje knjižice Wilhelma Buscha Krtica, bas, majmun, buha.
Nakladno poduzeće VEREŠ I DRUGOVI prevodi i izdaje 1925. godine prvu svjetsku slikovnicu njemačkog autora Heinricha Hofmana pod nazivom "Struwwelpeter" u Verešovom prijevodu nazvanu Janko Raščupanko.
tisak, klamanje, karton, papir; 24,5 x 20,5 cm, o=23 ilustrirane stranice; GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 7891
zbirke „Veseli Zagreb”
1924. g.
tisak, papir, karton, 14 x 8,5 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8546
Od 10.5.1924. godine Slavko Vereš postaje vlasnikom i izdavačem časopisa Koprive. Nešto prije ovoga preuzimanja, 4.4.1924. godine Koprive počinju objavljivati dječji strip Sergeja Mironovića 'Maks i Maksić'. Bio je to prvi hrvatski strip koji je objavljivan sve do 2.3.1934. godine.
Osim karikaturom, novinarstvom, pisanjem i stihotvorstvom, Slavko Vereš i njegovi suradnici zaslužni su za mnoštvo likovno riješenih promidžbenih – reklamnih crteža, ilustracija oglasa kojima su se prodavali brojni proizvodi ili usluge sve od početka od četrdesetih godina 20. stoljeća.
Osnutkom nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te raznim devijacijama koje se javljaju od njenoga osnutka, Koprive dobivaju mnogo različitih tema koje izruguju. Bez obzira na autora, svi likovi političkih karikatura su tipizirani, često označeni njihovim nadimcima (Nikola Pašić zvan Baja, Stjepan Radić – Stipa, Svetozar Pribičević Toza), u govoru im umeću riječ koju koriste kao poštapalicu (npr. Nikola Pašić je imao poštapalicu ‘ovaj’) te se izruguju Pašićevoj korumpiranosti, Radićevom republikanstvu i prevrtljivosti, Pribičevićevom centralizmu i velikosrpstvu.
Slavko Vereš je jugoslavenski nacionalni unitarist koji kroz svoje radove zagovara parlamentarnu monarhiju čija bi se liberalna građanska vlada i političari trebali voditi gospodarskim napretkom, poticati poduzetnost i zalaganje za probitak svake osobe. Za poduzetnog i sretnog pojedinca koji ima priliku dokazivati svoje sposobnosti, dobro okružje stvara društvo kao skladna zajednica ljudi sličnih vrijednosnih standarda te stabilna država bez korumpiranih političara i službenika, država umjerenih poreza koja gradi škole i druge važne institucije.
No, kroz njegove tekstove i karikature provlači se i prijeteća nota grubosti i zloslutnosti. U časopisu Koprive 1925. i 1926. godine on i njegovi kolege karikaturisti ne libe se karikaturalno prikazati vremešnog i korumpiranog predsjednika vlade radikala Nikolu Pašića Baju i smrt (Pašić umire 10.12.1926. g.!). Tijekom godina cijeli časopis Koprive izruguje 'čovječansku mirotvornu republiku' Stjepana Radića i Hrvatsku seljačku stranku. Kroz tekstove i karikature provlači se nota prijetnje, a izazivaju se i drastične mjere pa i naviješta atentat na Stjepana Radića.
U časopisu Koprive tekstovi i crteži izruguju na rubu dobra ukusa i katoličku crkvu, Bibliju, židovski narod i njegove vrijednosti, Rome, Habsburgovce pa i neke povijesne ličnosti (npr. Kolumbo).
Od početka 1920-ih godina Slavko Vereš se javlja u časopisu Koprive inovacijom u prikazu likova svojih političkih karikatura.
Naime, učestale su karikature likova crtanih kao sastavljene mehaničke lutke („poput jednostavnih dječjih igrački izrezanih od šperploče, s ograničenom mogućnosti mehaničkog pomicanja ruku ili nogu. Ovim jednostavnim rješenjem (…) Vereš se narugao mehanički predvidivim postupcima političara, a istodobno potvrdio Bergsonovu tezu da je u karikaturi smiješno upravo ono što se mehanički ponavlja.“ (Dulibić:2009)
No, od 30.5.1925. i 22. broja časopisa Koprive do 22.8.1925. godine Slavko Vereš objavljuje seriju ekspresivnih putopisa/reportaža na jednoj do jedne i pol stranice popraćenih crtežima krajolika, veduta ili osoba pod nazivom Jedno filmsko putovanje Jugoslavijom (Zagreb-Sušak-Split-Korčula-Dubrovnik-Mostar-Sarajevo-Zagreb). U dvanaest nastavaka putopisa kroz Primorje, Dalmaciju, Dubrovnik, Hercegovinu, Mostar, Bosnu i Sarajevo saznaje se mnogo o ljepotama krajolika i arhitekture urbanih i ruralnih krajeva, ali i o ljudima koji ondje žive. Sve je te opise i situacije Vereš začinio i dozom humora. Tako navodi da su, uz hrvatsku inteligenciju, Nijemci politički najnetalentiraniji narod na kuglji zemaljskoj. Kroz putopis otkriva da je zagrebačka slikarska akademija (čiji je bio jedan od prvih upisanih studenata), nepotrebna institucija! Otkriva visoku uljuđenost i profesionalnost primorskih turističkih gradova za razliku od dalmatinskih gradova i mjesta te Dubrovnika u kojih taj profesionalizam izostaje osobito u ophodu s domaćim gostom za razliku od Američana i Engleza od kojih pružatelji turističkih usluga imaju velike koristi. Naročito u Dubrovniku kritizira zanemarenost i kič unutrašnjeg uređenja brojnih crkava.
Verešov stil pisanja je novinarski: kratke rečenice, njemu najvažniji podatci slika koje je vidio i doživljaja ljudi s kojima se susretao i razgovarao, protječu pred čitateljem upravo kao filmsko putovanje.
Branko Matan navodi da Slavko Vereš želi spriječiti krvoprolića koja će se dogoditi između Hrvata i Srba te 1927. godine osniva građansku inicijativu pod nazivom Novi pokret koji nastoji spriječiti krivi smjer rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja te gospodarskog programa.
Knjiga V. Jugovića koju je ilustrirao Slavko Vereš Dulcamara. Slatke i gorke uspomene , tiskana je 1931. godine u Zagrebu.
Slavko Vereš pokreće 1928. godine još jedan satirični list – Rovaš, a 1932. godine časopis Kokot.
Iako neki od autora koji pišu o Verešu kažu da je u časopisu Koprive bio do 1926. godine, objavljene karikature i stripovi pokazuju da je radio i 1929. godine (teško nam je potvrditi ili pobiti bez dokaza bilo koju tezu za ostale godine do 1936. jer za ovu izložbu nisu nađeni dokazi za to). Naime, u rujnu 1929. godine u časopisuKoprive Slavko Vereš kroz četiri mjeseca objavljuje svoje strip-karikature u šest slika u kojima je glavni lik građanin gospodin Alfonz, čovjek velike glave, debelih obrva, isturenih zuba, u građanskom odijelu koji često koristi cigaru kao statusni simbol. Gospodin Alfonz prolazi kroz razne komične i satirične situacije. Zbog nejasnog žanrovskog određenja, ovaj kratki strip za odrasle ostaje samo jedan od pokušaja stripa u Hrvata prije utemeljenja hrvatskog stripa. Osim ovoga stripa, Vereš objavljuje karikature u više slika (npr. karikaturaK situaciji iz 1925. godine iako se i prije i tijekom Prvoga svjetskoga rata često javlja ovim oblikom strip-karikatura).
Početkom 1930-ih godina Slavko Vereš u Beogradu jedan je od utemeljitelja Radikalne socijalne stranke te njenoga projekta planskog gospodarstva Kraljevine Jugoslavije. Tada živi u Beogradu te u tamošnjoj periodici objavljuje crteže, karikature i novinske natpise. Najpopularnija je bila njegova serija Matek i Jelisije - hrvatski i srpski seljak koji komentiraju aktualne društvene i političke događaje.
U beogradskim novinama Politika, njenom prilogu Politika za decu, od siječnja do svibnja 1936. godine Slavko Vereš po vlastitom scenariju crta realistički strip Dalmatinski Robinzon, Događa se za svetskoga rata u Zagrebu, Rijeci i na jednom dalmatinskom ostrvu. Glavni lik je dječak Milan, koji se spasio nakon potonuća torpediranog putničkog parobroda, a nađe se na pustom dalmatinskom otoku na kojem je i mladić Marko, bjegunac iz austrougarske vojske. Kritičari stripa smatraju ovaj Verešov scenarij vrlo zanimljivim, ali je izostao kvalitetni crtež koji bi ga podržao pa cijela serija brzo završava.
Joe Matošić 1936. godine kao urednik u knjigu Hrvatski humor uvrštava i kratku biografiju Slavka Vereša te njegove dvije pjesme na kajkavskom narječju iz zbirke Tonček Tomaš (1918.).
1936. g.
tisak, uvez, papir, karton, tkanina
20,6 x 14,55 cm, opseg=446 stranica
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8534
1936. g.
tisak, uvez, papir, karton, tkanina
20,6 x 14,55 cm, opseg=446 stranica
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8534
Stranice 416-417
Vereš se politički opet angažira pokušavajući spojiti zagrebačke i slovenske intelektualce kroz pokretanje časopisa Slovenski kotiček 1936. godine. U to se vrijeme vraća u časopis Koprive u kojim surađuje do njegova ukidanja.
Krajem 1930-ih godina Slavko Vereš se oštrije obrušava svojim tekstovima i karikaturama protiv fašističkih i nacionalsocijalističkih politika Italije i Njemačke, ali i protiv svih sljedbenika tih ideja unutar Jugoslavije.
Časopis Koprive ukinut je 20.10.1939. godine kada je tiskan zadnji broj. Tisak časopisa Koprive je obustavila novoutemeljena Banovina Hrvatska. Nakon obustave Kopriva Vereš objavljuje svoje priloge u novinama Novosti i Nova riječ.
Zašto su obustavljene Koprive, najdugovječniji satirično-humoristički list koji je tiskan na tlu Hrvatske? Radilo se vjerojatno o ‘akumuliranom’ antagonizmu kroz desetljeća proizašlom iz Verešovog jugoslavenstva i njegove jasne naklonosti kraljevskoj obitelji Karađorđevića nasuprot republikanstva i zagovaranja samostalne hrvatske države koju su zastupali Hrvatska seljačka stranka i Stjepan Radić. Do 1926. godine svaki je broj časopisa Koprive dvije trećine sadržaja posvećivao izrugivanju HSS-a i Radića te pozivao i na radikalni obračun s njima.
Prema nekim biografima Slavka Vereša, on je 1940. godine emigrirao u Veliku Britaniju, a drugi pišu da je te godine umro. No, tajanstvenost cijeloga života mogla je zakriti svu ostalu njegovu djelatnost u ratnim i poratnim godinama.
Izbijanjem Drugog svjetskog rata 1.9.1939. godine Slavko Vereš se aktivno uključuje u borbu protiv Nijemaca. Prema slovenskoj povjesničarki Jerci Vodušek Starič priključuje se kao agent britanskoj tajnoj službi, točnije, Zagrebačkom centru, koji je bio nadležan za Hrvatsku i Sloveniju. Prema izvještaju za travanj 1941. godine agenti britanskog Zagrebačkog centra srušili su na mariborskom području 81 od ukupno 85 mostova preko rijeka. Osim toga je zajedno s Većeslavom Vilderom pod britanskim financijskim pokroviteljstvom izdavao ilegalni antinacistički časopis Alarm – na uzbunu savjesti, na borbu za istinu, pravicu i slobodu radi čega je u veljači 1941. godine uhapšen, ali je uspio uz pomoć britanske tajne službe biti izbavljen iz zatvora, odlazi iz Beograda vlakom prema Grčkoj iz koje se prebacuje u Kairo pa u London. Narednih nekoliko godina o njemu se ništa ne zna. Spominje ga u svojem dnevniku pisanom u Bariju, Italija, dr. Tomo Jančiković (Ljubo Boban: Dr. Tomo Jančiković – HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista, Zagreb, 1996.). On piše da je Slavko Vereš u Bari stigao u ožujku 1944. godine kao osoba koju je izbjegla jugoslavenska Vlada angažirala za organizaciju i rukovođenje Hrvatske slobodne radio-stanice Zrinjski. Tijekom Jančikovićeva boravka u Italiji, Vereš je bio njegov obavezni gost prenoseći razne informacije koje je dobivao od dr. Ivana Šubašića, uzdižući vrijednosti Hrvatske seljačke stranke i Stjepana Radića(!) te planira s ostalim građanskim političarima zatečenima u Bariju organizaciju tiska u „Novoj Hrvatskoj“ pa čak sudjeluje u osnivanju Regionalnog odbora HSS-a za slobodnu Italiju. Iz dnevničkih zapisa dr. Tome Jančikovića uočljiva je Verešova netrpeljivost protiv komunista i Tita.
Slavko Vereš je uređivao 1944. godine i dvotjedni časopis Glas Ujedinjenih naroda. Od 1945. godine trajno se nastanio u Velikoj Britanij kao politički emigrant.
Različiti autori koji spominju Slavka Vereša pišu o različitim datumima njegove smrti. Neki navode godinu smrti 1940., drugi 1950., a većina navodi da je umro u Londonu 23. svibnja 1953. godine.
6.7.1944. g.
tisak, uvez preklapanjem, papir
40,6 x 25,4 cm, opseg=2 stranica
GMČ, Zbirka NOB, inv. br. NOB-171
Tajanstveni javni radnik Slavko Vöröš / Vereš - zaključak
Slavko Vereš rođen je u Vrtlinskoj pored Čazme 24.12.1887. godine, a djetinjstvo je proveo u Zagorju koji ga je poučio kajkavskom govoru i narječju na kojem je do kraja 1930-ih godina pisao pjesme ili novinske priloge. Likovno nadareni siromašni dječak uzimao je privatnu poduku slikara Bele Čikoša Sesije i Klementa Crnčića. Čim se počeo tiskati humorističko-satirički časopis Koprive 15.6.1906. godine, postao je jedan od prvih suradnika. Od 31 studenata tek osnovane Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, Vjekoslav Vöröš je bio jedan od studenata njene prve upisane generacije. Zbog prezaposlenosti u časopisima odustao je od daljnjeg formalnog obrazovanja. Zajedno s drugim ilustratorima uči o karikaturi kroz vlastite pokušaje te pronalazi svoj stil kojim je utjecao i na druge hrvatske karikaturiste. Zahvaljujući svojem talentu (i moćnom zaštitniku Đuri Šurminu), brzo je napredovao do glavnog urednika časopisa Koprive te nakon Prvog svjetskog rata postaje i njegovim vlasnikom. Značilo je to da se od gladnog siromašnog učenika uzdigao do dobro plaćenog novinara, karikaturista, ilustratora – svestranog autora – zahvaljujući svojem talentu i radišnosti. Obrazovanje u varaždinskoj gimnaziji i samoobrazovanje doveli su ga do dobrog poznavatelja ruskog, njemačkog i francuskog jezika. Ne čudi zato i njegov stav prema Hrvatima koji se samo sažalijevaju i ne poduzimaju ništa kako bi se materijalno i duhovno uzdigli.
Od početnih radova vidi se njegova težnja za uspostavom države svih Južnih Slavena te jugoslavenski unitarizam onda kada je ta država osnovana. U osudama korupcije, nacionalizma, centralizma i separatizma - naklonost parlamentarnoj monarhiji ‘domaće’ vladajuće obitelji i liberalnom kapitalizmu.
No, nije crtao samo političke karikature i pisao humorističko-satirične tekstove. Neke od vrlo upečatljivih karikatura imaju druge teme: sportski navijač, liječnici, novinarske slobode, odnos države prema invalidima, turizam (‘promet stranaca’).
Ono što Slavka Vereša čini drugačijim autorom karikatura od drugih njegovih suvremenika je traženje drugih i drugačijih likovnih izraza. Primjer tome je ova neobi karikatura Stjepana Radića koja je izrađena u stilu foto-montaže.
Osim što je Slavko Vereš živio punim stvaralačkim životom kao novinar koji je osnivao Hrvatsko novinarsko društvo, pjesnik kajkavskih – puntarskih stihova seljačkih likova Tončeka Tomaša i Ceneka, u hrvatsko je izdavaštvo uveo najprije strani strip i slikovnicu, da bi potaknuo svoje kolege, pa i sam se s vremena na vrijeme, bavio stripom kao jednim od novih oblika popularne umjetnosti i to godinama prije nastanka prvoga stripa u Hrvata kojemu je autor jedan od njegovih kolega karikaturista i ilustratora iz časopisa Koprive Andrija Maurović.
Slavko Vereš je utjecao i na gospodarski marketing crtajući i osmišljavajući reklamne oglase. Zanimljiva je reklamna poruka za godišnji Kalendar Kopriva koja je izvedena prema deset Božjih zapovijedi na 10 stranica časopisa Koprive.
Osim pjesama, pisao je i prozne tekstove – novinske putopisne reportaže, ali i roman futurističko kriminalističke teme.
Osnivao je i političke stranke te se osobno angažirao u pomirbi naroda unutar Kraljevine Jugoslavije, osuđivao je sve centralističke i diktatorske politike i države, no sam je bio vrlo oštar prema svojim neistomišljenicima.
Iako je već bio čovjek u godinama kada je počeo Drugi svjetski rat, osobnim se aktivnim angažmanom uključio kao građanski političar u osudu fašizma i nacionalsocijalizma te diverzantsku aktivnost protiv okupatora. Uspio je pobjeći u Ujedinjeno Kraljevstvo, ali je u suradnji s izbjegličkom vladom Kraljevine Jugoslavije vodio u Italiji vladinu radijsku postaju te je uređivao i časopis Glasnik ujedinjenih naroda. Slavko Vereš je jedan od građanskih političara i novinara koji su pružili efikasan i snažan otpor njemačkoj i talijanskoj okupaciji – antifašist koji nije bio komunist, a kakvih je u Hrvatskoj bilo na tisuće. Svi su oni bili desetljećima zanemarivani pa je za zaključiti da je i jedna vrlo popularna osoba do prije II. svjetskog rata kakva je bio Slavko Vereš, nakon 1945. godine bila potpuno zaboravljena i zanemarena bez obzira na velike zasluge razvoju popularne kulture prve polovine 20. stoljeća.
U različitim se tekstovima navode i različiti datumi smrti Slavka Vereša. Pretpostavljamo da je to datum 23. svibnja 1953. godine.
Ova izložba je svojevrsni homage Gradskoga muzeja Čazma svestranom umjetniku, novinaru, angažiranoj osobi Slavku Verešu koji je rođen na području Grada Čazme.
Literatura
Tkalčić Koščević, Antonija: Sjećanja na prve generacije Umjetničke akademije u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Arhiv za likovne umjetnosti, Zagreb, 2007.; str. 26-27
Dulibić, Frano: Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine. Leykam international, Zagreb, 2009., str. 150-156
Novak, Božidar: Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.
Horvat, Josip: Povijest novinstva Hrvatske : 1771-1939. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2003
Kruljac Sever, Jadranka: Neki prilozi k životopisu Gjure/Đure Šurmina, u Zbornik o Đuri Šurminu: zbornik radova sa znanstvenoga skupa Zagreb, Varaždin, Čazma, 21. i 22. travnja 2016., Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, urednik: Tihomil Maštrović, Zagreb, 2017.
Lipovčan, Srećko: Osnivanje Hrvatskog novinarskog društva – Od prvih zamisli i priprava do konstituiranja, 1877. – 1910., Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Vol. 9 No. 6 (50), 2000., fusnota 152, str. 950
Kad je strip bio mlad: prilozi za povijest hrvatskog stripa / priredili Rudi Aljinović, Mladen Novaković; Zagreb, Stripforum, 2012.
GORDOGAN, broj 11-14 (55-58) * zima-jesen 2007 * godište V (XXIV); POVIJEST U STIHOVIMA (priredio Branko Matan)
GORDOGAN, ODJECI NA ČASOPIS I KNJIGE 1 BROJ 37-38 (81-82) • zima-jesen 2018.; Sklad je također na liniji plina i ognja. Antifašistički stihovi hrvatskih nekomunističkih autora. (priredio Branko Matan)
Veliki rat, digitalna zbirka, Ilustrovani list, 1914. – 1917. godina, https://velikirat.nb.rs/
Izvori
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Planoteka Središnje dokumentacije za zaštitu kulturne baštine, Grafička zbirka 20. stoljeća
Privatni fond obitelji Večerić u Zagrebu
Privatni fond Krešimira Galovića, Zagreb
Državni arhiv u Bjelovaru, Zbirka matica, br. 363. Matična knjiga rođenih Župe Vrtlinska (svez. IV, 12.1.1878. – 25.12.1901.)
Zavičajna zbirka Gradskoga muzeja Čazma
Povijesna zbirka Gradskoga muzeja Čazma
Memorijalna zbirka slikara (animatora, crtača, redatelja, ilustratora, dizajnera) Aleksandra Marksa
Gradski muzej Čazma zahvaljuje za suradnju i ustupanje građe iz osobnih fondova:
Ministarstvu kulture i medija RH, Ines Jelavić Livaković i Krešimir Galović
Obitelji Večerić (Željku Večeriću), Zagreb,
Krešimiru Galoviću, Zagreb
Branku Matanu, Zagreb
Izdavač: Centar za kulturu Čazma
Gradski muzej Čazma
Za izdavača: Maja Cepetić Rogić
Autorica izložbe i izložbenog kataloga: Jadranka Kruljac Sever
Fotografije i skeniranje: Jadranka Kruljac Sever i Marina Junger
Čazma, 2022.
Ovu izložbu financirali su Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Čazma.