Običaj čitanja
Zapovijedi pod lipom u Mikloušu
Zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske
Što je Zapovijed pod lipom?
Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom je događaj u naselju Miklouš (Gornji i Donji) koji se odvija jednom ili više puta godišnje po uzoru na stvarni život sela do polovine 20. stoljeća. Zapovijed (pod lipom) danas je scenski prikaz komunikacijskog običaja koji seže u daleku prošlost i povijest narodnog života. Naime, kroz postupak zapovijedi prenosile su se običnom puku od davnina razne obavijesti viših organa vlasti, a selo se organiziralo u cilju zaštite i prosperiteta. Time je ovaj postupak povijesno važan za svaku zajednicu ne samo našega naroda već i drugih naroda svijeta, on je bio utemeljen u običajnom i pisanom zakonu zajednice. Kroz vremensko ponavljanje postupka (tjedno ili po potrebi), svaka generacija je imala prihvaćene svoje obrasce ponašanja tijekom događaja Zapovijedi.
Zbog očuvanosti običaja koje njeguje Kulturno-umjetničko društvo „Sloga” Miklouš i seljani te šira zajednica Grada Čazme, Ministarstvo kulture i medija, Uprava za zaštitu kulturne baštine, svojim Rješenjem od 6. listopada 2021. godine utvrdilo je da Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra te je upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z – 7474 (slika desno).
Cilj ove izložbe je pojašnjavanje važnosti običaja Zapovijed (pod lipom), njegova čuvanja i njegovanja kao spomen na organizaciju društva i države prije sveopće dostupnosti podataka i globalizacije.
Osnovni pojmovi običaja Zapovijed pod lipom u Gornjem Mikloušu
Običaj Zapovijed pod lipom odvija se od neutvrđenih davnih vremena, a oslanja se na pradavnu organizaciju društva, kasnije i države. Ovaj običaj je osnovni oblik reda kojem teži svaki pojedinac i zajednica, kojim se osiguravaju osnovna (ljudska) prava i obveze u odnosu na druge članove zajednice kao i njen opstanak, a u međusobnom kontaktu članova svih životnih dobi, zajednica kroz ovaj običaj međusobno stvara čvršće veze kroz razgovor, zabavu i uopće međuljudske odnose.
Najraniji povijesni podaci sežu u srednji vijek kada se određenim propisima na području čazmanske biskupske provincije regulira organizacija društva i vlasti, a ti su propisi utemeljeni na starohrvatskom pravu.
Početkom 15. stoljeća prvi puta se pravno regulira pojam selo kao osnovna zajednica društva na čelu koje je vođa u osobi vestnika koji će naziv promijeniti tijekom vojnokrajiškog razdoblja u seoski starješina. Od pradavnih vremena biran je među seljanima, a odgovoran i njima i vlasti. Vestnik i starješina imaju upravnu i sudsku ulogu. U vremenski određenim terminima pozivaju seljane na okupljanje. Budući da je u katoličanstvu nedjelja dan bez rada na polju i dan glavnog bogoslužja tijekom tjedna, u Mikloušu se običaj zapovijedi održavao poslije nedjeljne mise pod starom lipom. Iako su seljani znali da će biti pozvani, okupljali su se tek kada je zatulio rog. Po okupljanju seljana, starješina im prenosi obavijesti koje su dobile naziv zapovijed. Iza toga je slijedilo određivanje dežurnih patrolaca koji su iz sigurnosnih razloga naredni tjedan obilazili selo danju i noću. Iza toga je slijedilo sudovanje za neke manje razmirice među seljanima. Cijelo okupljanje je završilo zabavom za seljane. Kako je to bilo kroz prošla stoljeća, slijede objašnjenja.
Arhiv KUD „Sloga” Miklouš
Selo Miklouš
Miklouš je staro hrvatsko selo na sjevernim obroncima Moslavačke gore.
Arheološka istraživanja i rekognosciranja dokazuju postojanje naselja u antici (Dabravine, Pijesak). Srednjovjekovni naziv posjeda bio je najvjerojatnije Podgorye (Štrk 2013: 23). U njemu je sjedište župe sv. Nikole koja se spominje u popisima župa Zagrebačke biskupije (1334., 1501.). Za osmanlijskih osvajanja ovih krajeva selo je raseljeno (oko 1542. g.).
Ponovno naseljavanje iz Počesamlja, Polonja, Dubrave i Ivanića uslijedilo je nakon 1600. godine, a selo je pripalo Vojnoj krajini. Naziv sela mijenja se u to doba po mađariziranom obliku izgovora imena Nikola (sv. Nikola = mađ. Szent Miklós). Stanovništvo je prvi puta popisano 1704. godine u okviru Župe u Čazmi kojoj je Miklouš tada pripadao. Vojna krajina stanovništvo popisuje 1732. godine. U tome se popisu javljaju naselja Miklouš i Brezina Bara. Godine 1789. obnovljena je Župa u Mikloušu, a pripada joj kapela/crkva u Martincu. Nakon 1850. po krajiškom popisu gubi se toponim Brezina Bara, a razlikuju se Gornji i Donji Miklouš. Nakon raspada obiteljskih zadruga 1890. godine u 116 domova živi 647 žitelja (5,58 žitelja u jednome domu).
Škola u Gornjem Mikloušu počinje djelovati 1831., a današnja školska zgrada sagrađena je 1893. godine. Blizu je crkvi sv. Nikole, župnoj kući te je uz cestu koja vodi u obližnja sela.
Okolna sela su Vučani (SZ), Martinac (SI) te Samarica (JI). Jugozapadno i južno od sela proteže se nenaseljeni dio Moslavačke gore s obližnjim starim utvrdama Košuta grad, Jelen grad, Garić grad; vrhovima Mjesec, Kaluđerov grob itd. Sva spomenuta naselja imaju vrlo dugu povijest i dokaze o naseljavanju od prapovijesti do suvremenoga doba, a zbog okolnih rječica i potoka selo je uvijek imalo važan strateški položaj.
Crkva i župa sv. Nikole u Mikolušu
Crkva sv. Nikole sagrađena je u središtu sela na brdu 179 metara nadmorske visine. To je srednjovjekovna građevina za koju se pretpostavlja da je sagrađena na mjestu gdje su prije mogla biti predkršćanska svetišta.
Crkva je sagrađena kao jednobrodna građevina čiji se zvonik nalazi na zapadnom pročelju. Njega podupiru dva potpornja. Krovište i zvonik stradali su u ratu s Osmanlijama. Obnavljana je u ranom novom vijeku, a gotički kao izvorni stil gradnje ove crkve prepoznaje se po visokom soklu (0,8 m) te šiljastom otvoru na zvoniku. Barokna obnova svetišta započela je 1701. kada područje pripada čazmanskoj župi, a 1715. godine dograđena je sakristija. Do 1729. godine u crkvi su tri oltara. Osnutkom lokalne kapelanije u Mikloušu 1789. godine u njezin sastav priključena je i obližnja kapela sv. Martina u Martincu. U doba osnutka Župe u Mikloušu i prvog župnika Ferdinanda Brkljaša (1813.-1841.) provedena je obnova crkve s dogradnjom zvonika u današnju visinu, a sagrađen je i novi župni dvor. Posljednja veća obnova crkve izvedena je krajem 1990-ih godina.
Danas je ova župa najmanja u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji.
Foto: J. Kruljac Sever, 2013.
Foto: J. Kruljac Sever, 2013.
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7301
Zapovijed nije od jučer…
Organizacija seoske zajednice u srednjem vijeku
Na čelu seoske zajednice koja je imala najmanje šest kmetova bio je izabrani vestnik.
Dužnosti i časti vestnika zakonodavno su uređene u Statutima Čazmanske, Ivanićke i Dubravske provincije (zajednica „universitas hominum seu populorum”) koje je podanicima tih triju nadarbina zagrebačkih biskupa podijelio 10. veljače 1406. godine biskup zagrebački Eberhard. Dužnost seoskog starješine ili vestnika je po Statutima upravna i sudbena. Vestnik je postavljan na posjedima predijalista. Osoba birana za vestnika mogla je, uz biskupovo dopuštenje, biti birana i za župana/kneza (comes) ili podžupana/podkneza (vicecomes) provincije u kojoj je biran. Pomoćnici su mu bili glasnici (praecones) koji su dostavljali sudbene pozive i osude, obavljali naredbe opće prirode kao sudbena izvršna tijela. Vestnici su sudjelovali u ubiranju biskupovih daća (djelomično su se tako financirali) u čemu su morali biti ažurni jer bi u protivnome bili kažnjeni. Odlučivali su o postavljanju lugara te sudjelovali kao provincijski suci u raznim sporovima niže razine (djelomično su se financirali od naplaćenih globa), odgovarali su za red i mir u selu i među seljanima, prenosili su razne obavijesti i naredbe te seljane obavještavali o nekim izvanrednim događajima. Riječ vestnik je hrvatska te je tako i napisana u Statutima pisanima latinskim jezikom (Herkov 1976: 113-121). Porezni popis Varaždinske županije iz 1507. godine donosi podatak da je među onima koji su oslobođeni poreza i javni službenici kao što su bili sudac (judex), starješina sela (villicus), glasnik (praeco - to je bio naziv za pomoćnika seoskog starješine) i stražari. (Paver 2008)
Slične obveze, dužnosti i časti imali su i seoski starješine u Istri gdje se o njima saznaju podaci već kroz 12. stoljeće. (Istrapedia 2009)
Zagrebački biskupi i nadbiskupi / [autori Juraj Batelja... et al.]. - Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 162-163.
Novi vijek i Vojna krajina
Početkom 17. stoljeća Hrvatski sabor odlučuje obnoviti utvrdu u Čazmi koja je kao nekadašnji biskupov posjed pripojena Vojnoj krajini. Krajina dovodi ovamo oko 100 vojnika koje raspoređuje na razne punktove. U interesu je krajiških vlasti da se cijeli prostor naseljava pa se stanovništvo doseljava i u Miklouš. Po uobičajenom ustroju, svaka je doseljena obitelj dobila zemlje koliko je mogla obraditi. Seoski je starješina i u Vojnoj krajini zadržao ista prava i dužnosti koje je imao u srednjovjekovnim odredbama. Jedino je razlika bila u njegovoj vojnoj obvezi jer je bio odgovoran i za obranu naselja. Položaj, način biranja i ovlasti seoskog starješine (kneza, suca) opisao je Karl Kaiser. On navodi da su seoski starješine bili dio zapovjednog i upravnog aparata Vojne krajine kojoj je prvenstveni cilj bilo «djelotvorno provođenje obrane Krajine», a manje svi drugi odnosi. Starješine su bili u nešto povoljnijem položaju od običnih vojnika-graničara-seljaka. Birani su na 20 godina i u tome su privremenom razdoblju smatrani plemenitašima ili odličnicima. Od lenika za podijeljeno leno starješina je dobivao darovnicu. Nakon 20 godina izgubio je povlastice. (Kaiser 1997)
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
Vojni ustroj na čazmanskom području dokinut je ukidanjem Križevačke pukovnije 1871. godine, ali se nasljeđuje institucija zemljišne zajednice na čelu koje je seoski starješina. Po sačuvanim proglasima koje su u svim selima prenosili seoski starješine (1937.-1939., u privitku dalje kroz izložbu), vidljivi su pozivi na redovitu godišnju skupštinu ovlaštenika zemljišnih zajednica u selima oko Čazme koje su se znale odvijati u kućama seoskih starješina. Dakle, seoski starješina je bio na čelu sela ili zemljišne zajednice ili seoske općine (Novaković 2023: 678). Na jednome dokumentu Sreskog kao zemljišno knjižnog suda u Čazmi od 16. siječnja 1939. sačuvan je i pečat seoskog starješine sela Suhaja pored Čazme (pečat seoskog starješine Miklouša nije sačuvan ). Seoski starješina je opet bio važna spona između vlasti i seljana. Jedna od uloga mu je bila, s ostalim izabranim seoskim sucima, miriti seljane u slučaju njihove svađe i svih oblika razmirica kroz Mirovno vijeće sela. Prema kazivačima i izvorima, ako se seljani nisu bili voljni izmiriti, odlazili bi na sudovanje kraljevskim sudovima.
Seoski starješina (po nekim izvorima i njegov zamjenik, trubač) hodajući selom pozivao je seljane na čitanje Zapovijedi pušući u goveđi (prije kozji) rog. U novije doba – 20. st. – ne koristi se više goveđi rog već truba koju je koristila pošta i/ili vojska (GMČ, NOB-14). Ona je metalna te time trajnija od roga. No, seljani i dalje metalnu trubu nazivaju rogom. U rog se tulio, a u trubu trubio poziv na zapovijed.
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 7887/4
GMČ, Fototeka, inv. br. Nar/360.
Arhiv GMČ.
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
Iz razdoblja 20. stoljeća više je podataka o djelovanju seoskih starješina na području Grada Čazme.
Nikola Novaković, seljak iz Starog Štefanja, kotar Čazma, oko 1902. godine piše:
Selo biera sarešnu. Svaki starešna ima svojija protivnika. Ako je cielo selo ž njim zadovoljno, al nisu oni koji bi rado bili starešne i zapovjedniki. (...) Ej, liepo je to bit tutor pa ne davat vujima, badava mljet, pa se z mlinarom više puta napit, pa i od vodenićkija novaca štogod šćeknt. Liepo je to biti starešna, nejdeš na patrol, nejdeš na nikakvu rabotu, a opane kad koja kruna u žep dok dojde naćelnik porez ućerivat, e pa gospon je starešna. (...) A dobro je bit i podstarešna jer je i taj slobodan od rabote. (...) Kad zeberu novog tutora il starešnu, onda protivniki prkose isprvnice, al se to malo-pomalo zaboravi pa ssmo mrmljaju oni koji baš ne moreju pregoret. A starešna il tutor se uklanja. Nejće starešna tužt ako puta ne iskopa dok baš ne mora. A tako i tutor. Oni (tj. Tutor i starešna) bi rad prećutet samo da im je mier, ali ne daju drugi, pa onda mora i tužt ako nejće it na rabotu i na patrol, pa ako neće platt za vodencu nit težaka dat. (Novaković 2023: 679)
U tekstu Kako se obavlja tlaka zemaljskoj gospodi, Novaković nabraja zapoviedi seoskog starešne. On organizira i zapovijeda kopati (uređivati) putove i grabe, zimi razgrnjati s njih snijeg, rušiti, dovoziti, piliti i kalati drva za župnika, školu ili općinu kao i prevoziti župnika do zadanog odredišta, vojsci i općini prevoziti opremu ili građu i druge poslove. Seoski starješina prema Novakoviću mora voditi brigu o dobrobiti sela i osigurati selski red.
Arhiv GMČ.
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
Tomo Trgovac, rođen u Mikloušu susjednom selu Martinac 1919. godine, napisao je Kratki prikaz povijesti Moslavine (od ranijih dana do 1994. godine s nadopunom za selo Martinac do 1999. godine) u kojem nabraja dužnosti seoskog starješine i njegova zamjenika te poimence one koji su od 1919. do 1943. godine bili seoski starješine.
GMČ, Zbirka NOB, inv. br. NOB-14
Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2004. godine.
Arhiv KUD „Sloga” Miklouš
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
Gradski muzej Čazma ima sačuvane zapovijedi – proglase općinskih i kotarskih vlasti koje su starješine čitali po selima od 28.11.1937. (Zbirka dokumenata (ZD), inventarni broj (inv. br.) 4159), 2. siječnja 1938. (ZD, inv. br. 4160), 3. travnja 1938. (ZD, inv. br. 4130), 21. kolovoza 1938. (ZD, inv. br. 4138) te 26. ožujka 1939. godine (ZD, inv. br. 4133). Muzeju su ovi proglasi darovani zajedno s ostalim dokumentima vezanima za elektrifikaciju Čazme (1937.-1939.). Obavijesti za proglase/zapovijedi o elektrifikaciji pisao je za Elektrifikacioni odbor obćine Čazma njegov tajnik Vilko Kolar (ravnajući učitelj, školski nadzornik, općinski službenik; brat agronoma i književnika Slavka).
Sadržaj jedne od zapovijedi/proglasa od 26.3.1939. godine obrazac je i za ostale:
Proglas-zapovijed započinje obaveznim čitanjem datuma na koji se čita, a pri kraju dokumenta je datum kada je proglas sastavljen. Ovaj proglas je specifičan jer su različite naredbe i obavijesti vlasti numerirane rednim brojevima (od 118. do 131.), dok su obavijesti privatnih osoba nenumerirane. Prva zapovijed se odnosi i na seoskog starješinu koji je dužan zajedno s noćnom stražom (patrolcima) prijaviti sve one koji se nabacuju na automobile kamenjem ili drugim predmetima. Nadalje, Kraljevska banska uprava Savske banovine žiteljstvo upozorava da pazi na falsificirani novac koji se pojavio u opticaju.
Naredne točke proglasa odnose se na upozorenje o lovostaju na smuđa kamenjara i običnog smuđa, na redovite godišnje skupštine zemljišnih zajednica Bosiljeva, Cerine i Milaševca (skupštine se održavaju u kućama seoskih starješina tih sela!). Slijedi poziv na jeftinbu (licitaciju) za uzdržavanje ubogara (beskućnika) koje provodi Općinsko poglavarstvo Čazme. Slijedi priopćenje o zonama ispaše blaga (stoke) u šumi Komuševački lug, pa poziv na jeftinbu za izgradnju drvarnice škole u Grabovnici kao i Oglas kojim Državna narodna škola u Čazmi poziva na dražbu jer prodaje svoje zemljište u selu Milaševac. Naredne su obavijesti Elektrifikacionog odbora u Čazmi o provođenju elektrifikacije (iskolčavanje za stupove, obavijest o podizanju zajma za daljnje radove, o nabavi i skladištenju potrebnog materijala te o nabavi stupova u svakome selu) kao i poziv ratnih vojnih invalida i udova na godišnju skupštinu. Pri kraju proglasa (zapovijedi) je ovostrani raspis Kraljevske banske uprave Savske banovine u kojem upućuje seljake o pravilnoj sadnji i rezidbi te cijepljenju voćaka u podizanju intenzivnih voćnjaka, a posljednja od službenih obavijesti u proglasu je 131. - o sajmenim danima u Križu, Štefanju, Bjelovaru i Čazmi. Posljednje dvije obavijesti objavljuju privatne osobe: Mato Buač koji prodaje svoju kuću u Milaševcu te opančarica u Čazmi Marija Biruš koja poručuje da joj dužnici dođu platiti dugove ukoliko ne žele na sud. Istovremeno poručuje da izrađuje najjeftinije bijele opanke.
U potpisu je Općinsko poglavarstvo trgovišta u Čazmi koje je Proglas sastavilo 25. ožujka 1939. i u njegovo ime načelnik/pretsjednik: Sudarević, v.r.
Dokument se sastoji od 4 stranice strojopisno napisanog teksta pri čemu su znakovi indigo plavi. Proglas se sastoji od ukupno 16 raznih naredaba i obavijesti.
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
strojopis, papir
32,5 x 21 cm, opseg=4 stranice
1. i 2. stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 4159
strojopis, papir
32,5 x 21 cm, opseg=2 stranice
1. i 2. stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 4160
strojopis, papir
32,5 x 21 cm, opseg=4 stranice
1. i 2. stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 4130
strojopis, papir
32,5 x 21 cm, opseg=4 stranice
1. i 2. stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 4138
strojopis, papir
32,5 x 21 cm, opseg=4 stranice
1. i 2. stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 4133
Zapovijed od 1872. godine do sredine 20. stoljeća
Kazivači iz Miklouša (zapis u arhivu KUD „Sloga” Miklouš)
Mihael Lucarić, rođ. 1925. godine (obavljao dužnost seoskog starješine), Jela Košćević, rođ. 1930., Marija Kunješić, rođ. 1940., unuka jednog od seoskih starješina Stjepana Jantolovića.
„Zapovijed pod lipom/Zapoved (lokalno) je prikaz dijela života hrvatskoga sela u vrijeme kada nije bilo električne energije i telefona, poštara i svih suvremenih medija. Prema riječima ispitanika Zapovijed se održavala i prije 1900. godine jer je ispitanik Mihael Lucarić, rođen 1925. u Donjem Mikloušu, priču o Zapovijedi (prije nego je on sam postao seoski starješina) slušao od svoga oca. Posljednji put u naravi tj. kao službeni zakonski čin Zapovijed je izvedena između 1950. i 1955. Tada dolazi do razvoja sela, uvodi se (ili su već neki uveli) električnu energiju, ustrojava se poštanska služba, ljudi kupuju radio aparate, općinske vlasti pišu obavijesti/rješenja/pozive u obliku dopisa te ih ustrojenom poštanskom službom dostavljaju građanima.”
Vlasti nove, socijalističke države, uvode osim poštanske službe i javne razglasne stanice čija je namjena bila emitiranje radijskih vijesti, govora tadašnjih političara, borbenih pjesama iz Narodnooslobodilačke borbe i sl. Takva razglasna stanica bila je instalirana i u Mikloušu (Zapisnici skupština Narodnog odbora kotara Čazma, HR-DABJ-32).
Osim toga, izabrani narodni odbornici preuzeli su ulogu nekadašnjih seoskih starješina, više nema zemljišnih zajednica, a komunalni poslovi obavljaju se prema zahtjevima viših vlasti. Ostaju samo sjećanja na ono što je spajalo zajednicu – važan tjedni događaj čitanja zapovijedi.
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8776/2
Objavljeno u: Međunarodna smotra folklora 1966.-1975., str. 56
GMČ, Zavičajna zbirka , inv. br. 8538
Prema kazivačima, običaj se izvodio ovako:
„U Mikloušu je bio seoski starješina (osoba koja je uživala osobiti ugled među seljanima i koji je bio naročito cijenjen zbog svojih moralnih ili nekih drugih kvaliteta) kojeg su seljani birali na određeni rok (ne zna se točno je li na dvije ili četiri godine) u kojem bi, dakle, starješina brinuo o selu tako da seljani budu dobro i točno obaviješteni o svim događajima, svim obvezama koje propisuju tadašnji općinski čelnici, odnosno da se pridržavaju i izvršavaju sve što je u proglasu tadašnjeg Poglavarstva zadano. U ovom poslu pomagali su mu tzv. „patrolci“, u pravilu muškarci koji su bili određeni za ovu dužnost u proglasu pročitanom prethodnu nedjelju na „Zapovijedi“, uvijek po dvojica koji su u dan koji im je bio određen „patrolirali“ selom i trebali uočiti neke neuobičajene pojave koje su mogle narušiti mir ili ugroziti živote te uništiti imovinu seljana. Ukoliko se dogodilo nešto što domaćini sami ne bi mogli riješiti (požar, neka nesreća u polju, šumi i sl.), žurno bi o tome obavijestili starješinu koji bi obavještavao žandare i osigurao mjesto događanja do njihova dolaska.
Na kraju svakog radnog tjedna, bez obzira na vremenske uvjete, seoski starješina odlazio bi u općinsko poglavarstvo Čazme i tamo preuzeo sve obavijesti pristigle tijekom tjedna, a odnose se na područje Miklouša. Radilo se o raznovrsnim obavijestima: poziv za sud, poziv na javnu dražbu porezne uprave zbog neplaćenog poreza dužnika, obavezi cijepljenja pasa, obavijesti o mjestu i vremenu održavanja sajma i sl. Na kraju se dijelila pristigla pošta. Sve te obavijesti starješina bi prepisao na poseban papir i nedjeljom pročitao mještanima. Ukoliko bi starješina tijekom tjedna primio obavijest poglavarstva da je nešto iznimno hitno, preuzeo bi obavijest i putem „patrolaca“ obavijestio mještane.
Foto: Franjo Jagatić
Arhiv GMČ.
Naziv „Zapovijed“ proizlazi iz same naravi proglasa jer, zapravo, sve te obavijesti bile su više zapovjedne naravi kojima se naređivalo mještanima da nešto moraju uraditi, odnosno obaviti do određenog roka. Ukoliko to ne učine, bit će kažnjeni (iz priloga ili citiranja zakona je vidljivo i na koji pravni propis se vlasti pozivaju).
Zapovijed se održavala svaku nedjelju nakon svete mise, u popodnevnim satima. Po priči Mihaela Lucarića nakon što bi misa završila, mještani bi otišli svojim kućama i presvukli se iz svečane u radne nošnje (odjeću), nakon toga slijedio bi ručak (tzv. “južna“) i s nestrpljivošću se iščekivala „Zapovijed“.
Seoski starješina, osim što je pripremio tekst proglasa, odnosno Zapovijedi, ponio je sa sobom i rog u kojeg je trubio kako bi ga svi mještani čuli i okupili se, a okupljalo se u centralnom dijelu sela pred crkvom pored koje raste stoljetna lipa. Starješina koji nije znao ili nije mogao trubiti u rog, poveo je sa sobom osobu koja je bila vješta u tome i tako se uvodi u cijeli događaj i trubač, odnosno dvije osobe koje se pojavljuju u dužnosti i obvezi „Zapovijedi“ (trubač i seoski starješina).
Foto: Franjo Jagatić
Arhiv GMČ.
Obnavljanje Običaja čitanja zapovijedi pod lipom u Mikloušu
Obnavljanje običaja čitanja zapovijedi pod lipom u Mikloušu podudara se s obnavljanjem Kulturno-prosvjetnog društva (KPD) „Sloga” u Mikloušu (kasnije kulturno-umjetničkog društva (KUD). Naime, društvo „Sloga” baštini djelovanje predratnih ogranaka Seljačke sloge u Gornjem i Donjem Mikloušu. Ponovo djelovanje pod novim nazivom „Sloga” inicirali su i gore navedeni kazivači, seoski učitelj Josip Grgić te svestrani Zvonimir Lovrenčević koji je uvidio autentičnost i izvornost raznih napjeva, plesova, običaja i ponašanja seljana Miklouša nakon oko trideset godina istraživanja moslavačkih i bilogorskih prostora i njihovih žitelja. Društvo počinje raditi 7. ožujka 1974. godine i prvi običaj koji obnavlja kroz scenski prikaz bio je Nedjeljna Zapoved u Mikloušu Gornjem koji već u lipnju snima u Gornjem Mikloušu tadašnja Televizija Zagreb (danas Hrvatska radiotelevizija). (Knjiga zapisnika K.P.D. Sloga Miklouš)
Društvo „Sloga” od 1974. godine njeguje Običaj čitanja zapovijedi pod lipom prikazujući ga u svojem selu, okolici, svojoj županiji, po cijeloj Hrvatskoj i u inozemstvu. Budući da društvo osim tradicijske odjeće, pjesama, plesova, rekvizita, ponašanja, tijekom izvedbi miklouških običaja govori (i pjeva) svojim lokalnim govorom, vrijednost izvedbi je to dojmljivija. Zajednica sela (društva) – od djece do staraca - sudjeluje u događaju koji zove zapoved učvršćujući tako međusobne veze. Kroz mnoge godine ovaj događaj je bio povodom i uzrokom sklapanja prijateljstava, ali i brakova, razlog da se iseljeni vrate starom ognjištu.
Arhiv GMČ.
Foto: Vjekoslav Štrk.
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8777/1
Utjecaj Običaja čitanja Zapovijedi pod lipom u Mikloušu na selo
U hrvatskom narodu poznata je uzrečica Bolje da umre selo nego običaji. Miklouška pjesma suprotno kaže: Dok Mikl’ošu ime traje slavt’ć’mo stare običaje. Selo, seljani i posebno članovi KUD „Sloga” Miklouš žive svoje bogato kulturno naslijeđe kroz oživljavanje tradicijskog načina života i običaja kroz cijelu godinu. Osim u svojem selu gdje zorno izvode običaj čitanja Zapovijedi pod lipom, pokazuju i ophodarske običaje na Sveta tri kralja – Zvezdare, ophode đurđara o blagdanu sv. Jurja, njeguju fašenjske običaje, božićne običaje (od svetog Jandraša do Tri kralja), snuboke i svadbe, sajmovanje seljana, komušanje kukuruza, obiteljski život kada članovi obitelji, obično hranitelji, žive u drugim krajevima, na radu su u europskim zemljama ili Americi i druge običaje ili zgode koje s vremena na vrijeme zateknu tradicionalnu obitelj. Scenske prikaze običaja izvode na folklornim smotrama, ali i predstavljanjima posebnosti svojega kraja u Hrvatskoj i Europi.
Svi običaji koje prikazuje KUD „Sloga” Miklouš popraćeni su prigodnim napjevima i plesovima, a članovi društva odijevaju se u tradicijsku nošnju svojega sela. Miklouška odjeća je bijela, od lana ili konoplje tkana i sašivena. Ženska nošnja sastoji se od pokrivala za glavu (ovisno o starosti i položaju ženske osobe), bluze (opleće), suknje (rubača), podsuknje i pregače (fertun), a na nogama su žene nosile opanke kapčeraše ili remenaše samo u svečanim prilikama. Inače su bile bose. Ukrasi na suknji i pregači te bluzi izrađivani su na tkalačkome stanu ili su štikani i rubljeni bijelim koncem ili – za posebno svečane prilike – svilom. Od nakita su žene nosile usku crnu traku na vratu ili crne struke (ogrlica).
Muška nošnja sastoji se od šešira (škrlaka), košulje – rubače, prsluka, gaća, pojasa i opanaka. Po tome je vrlo slična nošnjama svih drugih hrvatskih krajeva. Po prsluku šivanom od plave čoje, raspoznaju se Miklošanci jer su pripadali starim graničarskim/krajiškim obiteljima, a tradicija plavoga prsluka zadržana je do današnjih dana. Članovi KUD-a «Sloga» Miklouš kao dio svečane muške nošnje nose ga od osnutka Društva. U hladnije doba godine na nošnju su odijevani kaputići slični sakou. I muškarci i žene su od kasne jeseni do proljeća nosili obojke na nogama.
U prigodi prikazivanja običaja Zapovijed pod lipom dio je članova društva (djevojke, mlađe snaše i mladići) odjeveno u svečane, a dio izvođača u radne, jednostavne nošnje. Uz izvođenje Zapovijedi, društvo često priređuje izložbe odjeće, posoblja i namještaja svojeg sela pod nazivom Staro ruho Miklouša. Zahvaljujući Moslavačkoj tradicijskoj kući u Gornjem Mikloušu 45 koju je obnovio i namjestio Gradski muzej Čazma, povremenim i svakogodišnjim posjetiteljima događaja Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu, odškrinu se vrata prošlosti i mogu osjetiti duh starih, teških i oskudnih, ali i sretnih vremena kada su ljudi međusobno stvarali zajednicu u veselju i tuzi, podupirali se i kontorlirali međusobno uz namjeru da im život bude lakši i prosperitetniji.
Društvo i običaji kroz fotografije
Izvor: KUD „Sloga“ Miklouš
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 6884/3
Vlasnik: KUD „Sloga“ Miklouš
Vlasnik: KUD „Sloga“ Miklouš
Vlasnik: KUD „Sloga“ Miklouš.
Društvo i običaji kroz fotografije
GMČ, Zbrika fotografija, inv. br. 8773/10
Večernji list, 21.12.2004. godine
Foto: Franjo Jagatić, 2008. godine
Foto: Davor Kirin, 2008. godine
Foto: Davor Kirin, 2017. godine
Društvo i običaji kroz fotografije
Foto: Franjo Jagatić, 2005. godine
Foto: Franjo Jagatić, 2005. godine
GMČ, Fototeka, Kud/15
Foto: Franjo Jagatić, 2005. godine
GMČ, Fototeka, Kud/61
GMČ, Fototeka, Nar/389
GMČ, Fototeka, Nar/336
Društvo i običaji kroz fotografije
Izvodi: Jela Koščević
Foto: Franjo Jagatić, 2005. godine
Dokumentiranje Običaja čitanja Zapovijedi
Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu njeguje se zahvaljujući trenutku kada je obnovljen: dovoljno kasno da postane predstava jer ga je pregazilo vrijeme, a dovoljno rano budući da su živi sudionici stvarno izvedenog događaja imali kolektivno sjećanje na njega.
Osuvremenjivanjem društva i države, uvođenjem raznih službi i sredstava javne komunikacije i medija, običaj zapovijedi gubi svoju osnovnu funkciju. Vrijeme u kojem se postaje izvoditi kao službeni čin, poklapa se sa sveopćom urbanizacijom i proletarizacijom seljaka. Zato je bilo važno sakupiti što više podataka o tome običaju te ga na sve načine dokumentirati.
Opis Običaja čitanja zapovijedi čuva KUD „Sloga” Miklouš sakupivši u svojoj dokumentaciji sjećanja kazivača – svojih suseljana. Dio tih sjećanja naveden je i kroz ovu izložbu.
Običaja čitanja zapovijedi čuva se kao filmski ili zvukovni zapis u arhivu Hrvatske radiotelevizije. O izvođenju Zapovijedi donosili su priloge i druge radijske i televizijske kuće, novine, časopisi te autori monografija i knjiga. Prednjači brojem priloga kroz 30-ak godina lokalni novinar Franjo Jagatić u dnevnim novinama Večernji list te raznim lokalnim novinama.
O običaju zapovijedi kroz muzejske zbirke i dokumentacijske fondove podatke desetljećima sakuplja Gradski muzej Čazma te potiče kroz svoje muzejske manifestacije izvođenje običaja zapovijedi.
Zaštita Običaja čitanja Zapovijedi
Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu čuvaju seljani Miklouša i okolnih naselja. Običaj izvodi kao glavni nositelj zaštite ovog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske KUD „Sloga” iz Miklouša, a u dokumentiranju i promoviranju pomaže mu Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma. Kako bi se običaj osigurao od zaborava, jedan od nositelja na lokalnoj razini je Osnovna škola Čazma čiji učenici kroz radionice uče o tom običaju. Turistička zajednica Grada Čazme je također nositelj zaštite jer kroz svoje turističke manifestacije osigurava scensko izvođenje običaja. Sve ove udruge i institucije objedinjuje svojom organizacijom i upravom te financijskim pokroviteljstvom Grad Čazma. Svi su nositelji zaštite obvezani Rješenjem Ministarstva kulture i medija od 6. listopada 2021. godine kojim Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske istraživati, izvoditi, dokumentirati i promicati običaj da se izvodi i u budućnosti.
Foto: Franjo Jagatić
Arhiv GMČ.
Arhiv GMČ.
Zapovijed u narodnoj usmeno književnoj predaji
Koliko je običaj čitanja zapovjedi bio važan dio tradicijskog života, svjedoče i predaje u narodu kojima se zbijaju šale potaknute samim događajem. Jedna je takva zabilježena u knjizi Moslavačke legende i predaje (str. 110) pod nazivom Zapoved.
Druga predaja iz iste knjige (str. 145), zabilježena u moslavačkom selu Osekovo pod nazivom Jedan čudan događaj u selu, naglašava već u prvoj rečenici osobine koje bi trebale krasiti svakoga seoskog starješinu.
Zaključak
Običaj čitanja Zapovijedi pod lipom u Gornjem Mikloušu je prikaz komunikacijskog događaja unutar zajednice sela. Istovremeno je to događaj u kojem zajednica sela komunicira s višim vlastima općine, kotara, županije i države. Ovaj običaj je podsjetnik na pradavne oblike demokracije jer su u izboru vođe sela zvanog vestnik ili seoski starješina sudjelovale sve obitelji. Ono što je specifično za Miklouš, u vokaciji njegovih žitelja, čitanje zapovedi nije bio sam službeni događaj u kojem se dotiču društvo i država već je ostao upamćen kao događaj kroz koji članovi zajednice i neformalno komuniciraju razgovorom, svađom, mirenjem, udvaranjem, poskočicama, pjesmom, plesom i svirkom. Držanjem do toga običaja, Miklošanci su sačuvali najstarije napjeve, plesove, obrasce ponašanja, poštivanje seoskog reda te svoj govor.
Običaj čitanja Zapovijedi je ne samo baština Miklouša i okolnih sela čazmanskog područja, nego je baština drugih hrvatskih krajeva i europskih naroda. Tijekom mnogih stoljeća mijenjali su se i načini pozivanja na zapovijed u samom Mikloušu – najprije tuljenjem u rog pa u trubu. U drugih naroda pozivanje na zapovijed izvodi se dobošarenjem (Srbija), zvoncanjem većim ručnim zvonom (Španjolska) i sl. Razvojem modernog i suvremenog društva zaboravljeni su mnogi humani običaji društvene zajednice. Tome pridonosi i nagli razvoj tehnike, medija i raznovrsnih brzih oblika priopćavanja i komuniciranja. Suvremeno doba zaboravlja neposrednu ljudsku komunikaciju koju je njegovao i vremenski ritmično ponavljan običaj čitanja zapovijedi.
Danas se ovakvi komunikacijski običaji odvijaju na javnim mjestima kao priredbe uz scensko izvođenje nasumično sabranoj publici. Ako se radi o turističkim mjestima, prikaz gledaju i slušaju slučajni prolaznici, putnici ili kulturni turisti. U slučaju čuvanja i zaštite, opravdana je motivacija takvog oblika prikaza baštinskog običaja, osobito ako se nađe u selu i obližnjem gradu dovoljno onih koji čine SLOGU – kulturno-umjetničko društvo. Ono njeguje folklor i govor svojeg sela donoseći vjernim prikazom slike kojih više nema, a koje su svekolika ljudska baština.
Izvori:
Novaković, Nikola. 2023. Staro selo Štefanje početkom 20. stoljeća, Dio I. ZBORNIK ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE, knj. 64: priredile Branisalva Milić i Marina Junger. Zagreb-Štefanje. HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Arhiv KUD „Sloga” Miklouš 1974. - 2023.
HR-DABJ-32 Narodni odbor kotara Čazma, zapisnici skupština od 1946. do 1955. godine
Muzejske zbirke Gradskog muzeja Čazma: Zbirka dokumenata, Zbirka fotografija, Zavičajna zbirka, Zbirka NOB
Fondovi Gradskog muzeja Čazma: Fototeka, Hemeroteka
Literatura:
Belaj, Vitomir. 2007. Hod kroz godinu. Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora. Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.
Herkov, Zlatko. 1979. „Organizacija čazmanske provincije u početku 15. stoljeća.” Objavljeno u: Čazma 1226.-1976. Zbornik. Urednici Tartalja i drugi. SIZ kulture i informacija Čazma. Str. 113-122
Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. st., Križevačka pukovnija. 2003. Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Istrapedia - istarska internetska enciklopedija. 2009. Meriga.https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/264/meriga. Pristup 14.6.2011.
Kaiser, Karl. 1997. Slobodan seljak i vojnik, Rana krajiška društva (1545.-1754.), «Naprijed», Zagreb
Kruljac Sever, Jadranka. 2012. Fašenjski običaji čazmanskog kraja. Katalog izložbe. Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma.
Kruljac Sever, Jadranka. 2014. 40 godina manifestacije "Zapovijed pod lipom" i obnovljenog KUD-a "Sloga" iz Miklouša. Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma.
Moslavačke legende i predaje / [priredio] Dražen Kovačević ; [ilustracije Alem Biočić]. Kutina: Spiritus movens, 2005.
Paver, Mladen. 2008. Najstarija prezimena: Lobor.https://www.rodoslovlje.hr/savjeti/najstarija-prezimena-lobor. Pristup 14.6.2011.
Sokolović, Alida. 1993. L’jepo pjeva za lugom djevojka, Iz folklorne glazbe okolice Čazme. Fond kulture općine Čazma. Bjelovar.
Štrk. Vjekoslav. 2013. 360 godina obnoveljene župe u Čazmi. Katalog izložbe. Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma.
Zagrebački biskupi i nadbiskupi / [autori Juraj Batelja... et al.]. -Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Izdavač
Centar za kulturu Čazma
Gradski muzej Čazma
Trg Čazmanskog kaptola 13
https://www.muzejcazma.eu
info@muzejcazma.eu
Za nakladnika
Dr. sc. Maja Cepetić Rogić
Autorica:
Jadranka Kruljac Sever, kustos
Čazma, 2024. godine
Financijsko pokroviteljstvo:
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Grad Čazma