O SELU MIKLOUŠ

U Podgorju 20. rujna 1418. godine podban Petar Fižed i križevački župan potvrdili su slijedeću izjavu stranaka u parnici Stjepan, sin Jurjev iz Sredne (današnja Srijedska) izjavljuje zajedno s poglavarom samostana Pavlom i njegovom subraćom, da prihvaćaju sudski pravorijek odabrane četvorice sudaca u parnici zbog međusobno počinjenih šteta. Obje stranke u sporu prihvatit će presudu ove četvorice sudaca, a ako se neka strana ne bi pokorila izrečenoj presudi time bi izgubila parnicu.

Premda se predmet ovog sudskog spora odnosi na širu okolicu Čazme, posebno je zanimljiv zbog naziva mjesta u kojem predstavnici tadašnje vlasti donose izjavu o tijeku parnice; mjesto Podgorje (Podgorye)naziv je za istoimeno vlastelinstvo u Čazmanskoj provinciji Zagrebačke biskupije, a prema podacima nekih srednjovjekovnih isprava odgovara današnjem selu Miklouš kod Čazme.
***

Selo Miklouš je 7 km udaljeno od naselja Čazme. Sastoji se od 2 dijela: Gornjeg i Donjeg Miklouša koji se protežu na nešto nižem u zapadnom dijelu i nešto višem području u istočnom dijelu ispod šume Garjevice.

Miklouš je tipično slikovito moslavačko selo – mjesto ugodna življenja na čijem prostoru bilježimo život ljudi od prapovijesti. U Donjem Mikloušu na području Ledinskovice, oko odvojka ceste prema izletištu Pleterac, na nizinskom terenu pored potoka Srednja Rijeka, kao slučajni nalaz pronađena je kamena sjekira iz brončanog doba – neolitika. Na području Gornjega Miklouša više je arheoloških nalazišta: crkva sv. Nikole kao slojevito arheološko nalazište s nalazima iz prapovijesti i srednjega vijeka s pronađenom nekropolom – grobljem za koji neki tvrde da je bilo tursko, Dabravine, iznad potoka Dabravinke gdje su nađeni ostaci antičke arhitekture – rimske vile te antičke keramike. Na zemljištu Pijesci pronađeneni su ostaci antičke – rimske ceste.

Župna crkva spominje se 1334. godine u prvom popisu župa, a po popisu župa iz 1501. godine, popisan je i župnik crkve sv. Nikole. Svoje ime selo zahvaljuje upravo mađariziranom obliku imena svojeg crkvenog zaštitnika – svetoga Nikole. U srednjovjekovnom razdoblju je ovaj prostor imao dobru prometnu povezanost s drugim moslavačkim naseljima i Čazmom. U turskim naletima hrvatski starinci su izbjegli iz ovih krajeva 1542. godine. U vrijeme turske okupacije, zemljišta u Mikloušu obrađuju muslimani koji su živjeli u Čazmi. Nakon odlaska Turaka selo ostaje prazno do oko 1600. godine. Tada ga počinju naseljavati došljaci iz susjednog Počesamlja i Polonja, pokoja obitelj od Dubrave i Ivanića, osobito Hrvata Predavaca. Prvi popis stanovništva Miklouša potiče iz 1704. godine, a sačinjen je u župi Čazma. Naredni popis iz 1732. godine radila je Vojna krajina.

Prvi popis iz 1704. godine na tom području razlikuje 2 naselja: Miklouš i Brezina Bara. Selo Brezina Bara nestaje tijekom prošlosti, a nastaju naselja Gornji - na višem - i Donji Miklouš, na nižem tlu.


Prvi puta se žitelji u tako nazvanim naseljima popisuju 1850. godine. Tada imaju 41 kuću i 507 stanovnika. Poslije krize u 19.st. nalazimo da je ovdje 116 domova i 647 stanovnika u oba sela. U prvoj polovini 20. st. u Donjem i Gornjem Mikloušu živi oko 800 žitelja. Iz popisa 1971. godine vidimo da je u Donjem 337, a u Gornjem Mikloušu 234 stanovnika. Trend opadanja broja stanovnika bilježimo i u narednim popisima tako da je 2011. godine u Donjem popisano 196, a u Gornjem Mikloušu 96 stanovnika. U odnosu na popis 1971. godine, Miklouš je u 40 godina izgubio polovinu svojih žitelja.

Župa u Mikloušu postojala je i u predturskom razdoblju, a ponovo je obnovljena 1789. godine.

Trivijalna ili najniža škola za narod s dva razreda i jednim učiteljem u Mikloušu se otvara 1831. godine.

Od početka 1944.g. u Gornjem Mikloušu djeluje gimnazija za omladince uz koju je bio đački dom, a vodila ga je Frida Godlar. Osim nje, s petnaestero učenika prvoga gimnazijskog razreda radili su još nastavnici: Marijan Buzon, Ševa Levi i Hortenzije Pavić. Isti su bili i odgojitelji u đačkom domu. U Donjem Mikloušu je bio otvoren Vojno dječački dom za 100 dječaka i omladinaca koji su bili borci i kuriri vojnih jedinica Zagrebačkog okruga (II. operativne zone). Dječaci su u domu pohađali osnovni školski program proširen tečajevima, o njima je brinulo tri odgojitelja, imali su svojeg zapovjednika i političkog komesara. Ovaj Vojno dječački dom u D. Mikloušu bio je organiziran na spartanskom načinu odgoja i indoktrinacije dječaka i mladića te je bio jedini dom takve vrste u Jugoslaviji.

Od 1943. godine u Mikloušu djeluje odred pionira – djece mlađe od 1930. godišta. Zadaci pionira bili su vezani uz kurirsku službu, obavještavanje i dojavljivanje, sakupljanje hrane za borce NOV, sabiranje ljekovitog bilja za čajeve za ranjenike i dr. Pioniri su sudjelovali u pripremi raznih priredaba. Početkom 1945. godine pioniri su zajedno s ostalim narodom i vojskom u zbjegu povukli se iz Miklouša u Slavoniju.

Školske godine 1949/50. školu polazi 113 učenika, 1959. godine Narodna škola u Mikloušu postaje područnom školom čazmnske škole, 1970. godine u školi je 48, 2000. godine 19 učenika od 1. do 4. razreda. Dakle, kako je padao broj stanovnika Miklouša, tako se smanjuje i broj učenika te je tamo posljednjih tridesetak godina uglavnom oko 20 učenika. Zgrada Područne osnovne škole u Mikloušu je spomenik kulture: izgrađena je krajem 19. stoljeća u istom stilu kao još samo 4 školske zgrade u Hrvatskoj. Jedina od njih je još u funkciji – još uvijek djeca tamo pohađaju školu.

Poslije II. svjetskog rata prvu trgovinu u Donjem Mikloušu otvorila je Opća poljoprivredna zadruga iz Čazme koja je 1947. godine započela graditi zadružni dom u tom selu.

U Mikloušu – Srednjoj Reki – otkriven je 1950. godine prvi spomenik na području Općine Čazma 'u znak sjećanja na rad Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku podignut tijekom NOB-a na području Moslavine'.

Tijekom 1953. godine forsira se gradnja ceste Čazma – Miklouš zbog kamenoloma, odnosno, gradnjom ceste omogućit će se dovoz kamena za gradnju drugih cesta u Općini i Kotaru Čazma.


Poljoprivrednoj zadruzi u Mikloušu odobreno je 1955. godine osnivanje pogona pilane te pogona uslužnog vršenja žita.

Od 1. siječnja 1961. godine počinje u Mikloušu raditi mjesni ured (matičar).

U Mikloušu je 1980. godine građen most.

Poslije Prvog svjetskog rata u Mikloušu je osnovano pjevačko društvo koje se naziva «Orač», a od 1930-tih godina počinje djelovati seljačko kulturno društvo – danas Kulturno-umjetničko društvo „Sloga“. Društvo organizira od 1974. godine manifestaciju «Zapovijed o lipi» druge nedjelje u mjesecu srpnju. Odmah je Televizija Zagreb snimila dokumentarni film o običaju zapovijedi. KUD „Sloga“ iz Miklouša 1984. godine snima za TV Zagreb dokumentarni prilog „Đurđevo“.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Miklouš osnovano je na inicijativu župnika Josipa Kockovića. U zapisniku Osnivačke skupštine DVD-a navedena su imenom i prezimenom 44 osobe koje su 18. travnja 1927. g. pristupile u DVD pa se smatraju članovima osnivačima iz Gornjeg i Donjeg Miklouša, Vučana i Novog Sela. Odmah su pristupili gradnji vatrogasnog doma, a najveći je prilog u novcu dao farmer Predović iz Vrbovca koji je u Mikloušu žirovao svoje svinje. Stjepan Mlinarić iz Gornjeg Miklouša darovao je gradilište za dom.

Početkom 1960-tih sagrađeno je u blizini Donjeg Miklouša izletište Pleterac koje će pružati prostor za odmor i kupanje uz umjetno jezero i ugostiteljske usluge izletnicima iz Čazme i drugih krajeva do početka 2000-tih godina. To je izletište primilo u goste i predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita u prosincu 1967. godine.

Gradski muzej Čazma otvorio je 2010. godine moslavačku tradicijsku kuću u Gornjem Mikloušu 45. Kuća je u neposrednoj blizini crkve sv. Nikole i škole, u samom središtu sela.

U Gornjem Mikloušu rođen je 1933. godine glumac Ivo Serdar.

Zapovijed kao nematerijalna baština

Zapovijed /pod lipom/ je običaj koji seže daleko u prošlost hrvatskoga sela, pa tako i Miklouša. Običaj koji je dio tradicionalnog života seoske zajednice, obuhvaća: selo kao zajednicu sa svojom upravom u osobi seoskog starješine kao zapovjednika i spone s vlašću, zapovijed (proglas, obavijest) vlasti kao povod okupljanja seljana (zajednice) u određeno vrijeme na određenom mjestu, pomoćnika/e seoskom starješini, rekvizit za izvođenje zapovijedi: rog/truba te red (protokol) izvođenja zapovijedi i ponašanja seljana.

Običaj Zapovijed pod lipom zaštićena je nematerijalna baština Republike Hrvatske. (O običaju Zapovijed pod lipom pročitati više na stranici Nematerijalna baština; www.muzejcazma.eu)


Crkva sv. Nikole smještena je na čunjastom vrhu brijega u središtu sela, na kojem je očigledno prvotno bilo prapovijesno neolitičko naselje i kasnije srednjovjekovno gradište. Podignuta je u srednjem vijeku kao jednobrodna građevina zaobljenog svetišta na istoku dužine 5 metara i zvonikom na zapadu koji podupiru dva kontrafora. Konstruktivni srednjovjekovni elementi očituju se po naglašenom soklu visine 0,8 metra iznad tla i šiljastim otvorom na zvoniku uz zapadno pročelje lađe. Nakon povlačenja Turaka bila je znatno oštećena, još 1696. godine crkveni brod nije imao krovište, a gornji dio zvonika bio je porušen.

Barokna obnova svetišta započela je 1701. g., a novo krovište postavljeno je 1704. godine. Uz svetište dograđena je 1715. godine sakristija. Iste godine u zapisniku kanonske vizitacije spominje se i glavni oltar u svetištu koji ima sliku sv. Nikole i pokrajnje plastike Ivana Krstitelja i BDM. Već 1729. godine u crkvi postoje tri oltara, a 1780. godine inventar je povećan za dva kaleža. Osnutkom lokalne kapelanije u Mikloušu 1789. godine u njezin sastav priključena je i obližnja kapela sv. Martina u Martincu. U doba osnutka župe u Mikloušu i prvog župnika Ferdinanda Brkljaša (1813.-1841.) provedena je obnova crkve uz dogradnju zvonika u današnju visinu, a sagrađen je i novi župni dvor. Posljednja veća obnova crkve kada je uređeno krovišta izvedena je 1996. godine, a slijedeće godine akademski slikar Franjo Matešin, rodom iz susjednog sela Bojana, izradio je u tehnici ulja na platnu tri slike: sv. Obitelji, sv. Roka, apostola sv. Ćirila i Metoda, blagoslovljene o blagdanu sv. Lovre.

Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Unutrašnjost crkve sv. Nikole u Gornjem Mikloušu, tri barokna oltara. Foto: Jadranka Kruljac Sever, 2013. g.

Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Zgrada OŠ u Gornjem Mikloušu
oko 1979. g.
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: rukopis, olovka
12,9 x 17,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7301
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Izletište Pleterac
oko 1962. g.
crno-bijela, foto-papir
8,7 x 11,7 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7238/1
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Fotografija svadbe, mladenci iz Miklouša II
Celestine Prochaska, oko 1920. g.
fotografija: crno-bijela, foto-papir
negativ: svjetlotisak, staklo
18,9 x 29,4 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 4979
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
"Zapovijed pod lipom" u Gornjem Mikloušu 1983.g.
razvijanje, foto negativ; pisač, foto papir
fotografija: 10 x 15 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8777/1
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Spomenik u Mikloušu (Srednja Reka) podignut u znak sjećanja na rad Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku podignut tijekom NOB-a na području Moslavine, 1950.g. U ugraviranom tekstu stoji kako se na tom mjestu od 1943.g. do oslobođenja zemlje nalazilo povjerenstvo CK KPH za Sjevernu Hrvatsku. Spomen ploča je postavljena 1950. godine od strane Kotarskog komiteta komunističke partije Hrvatske Čazma. GMČ, ZF, inv. br. 7267
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Katalog izložbe "Ženska oglavlja sela Miklouša" Josipa Forjana, etnologa iz Martinca
1980. g.
boja; tisak, uvez klamanjem, karton, papir
20,4 x 9,7 cm, o=12 stranica
GMČ, Etnografska zbirka, inv. br. 7760

Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Zapisnik o osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva Miklouš od 18.4.1927. g. Vlasnik: DVD Miklouš
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
KUD "Sloga" Miklouš na X. međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1975. godine
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: otisak, tinta za pečate
18,1 x 23,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8776/2
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
KUD "Sloga" Miklouš na X. međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1975. godine
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: otisak, tinta za pečate
18,1 x 23,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8776/5

Martinac

Martinac, Martinec; Sanctus Martinus je selo istočno od Čazme i sjeveroistočno od Miklouša. Spominje se 1232. g. u dokumentu o osnutku Čazmanskog kaptola u kojem biskup Stjepan II. dodjeljuje osnovanom Zbornom kaptolu sv. Duha između ostalih i posjed sv. Martin (Radica od sv. Martina) te kapelu sv. Martina u okviru njegovih granica. Kapela se spominje 1277., a u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. navedena je kao crkva sv. Martina po kojoj je selo dobilo ime.

Stanovništvo je spas pred turskom vojskom potražilo u drugim krajevima.

Selo se u postturskom vremenu prvi puta spominje 1701. u okviru Župe Štefanje. Žiteljstvo u novome vijeku popisuje Vojna krajina 1732. g. Tada je zabilježeno 12 obitelji doseljenih iz Počesamlja i Polonja. Naseljavanje se i dalje nastavlja pa 1850. g. u Martincu u 20 domova živi 258 stanovnika.

U suvremeno doba, Martinac je naselje koje se zabrinjavajuće brzo odljuđuje. Po popisu žitelja 1951. tu živi 507, a već 1971. godine 283 žitelja. Danas u Martincu živi pedesetak pretežno starijih stanovnika. Tradicionalno se žiteljstvo ovdje bavilo poljoprivredom i ugljenarenjem.

Poslije 2. svjetskog rata u šk.god. 1949./50. Osnovnu školu u Martincu je pohađalo 34 učenika. Kako se mlado stanovništvo iseljavalo, tako je u martinačkoj školi bilo sve manje učenika pa se do 1985. g. Područna škola Martinac zatvara.

Dobrovoljno vatrogasno društvo u Martincu je osnovano 1929. godine.

Crkva, a danas kapela sv. Martina u Martincu, je jednobrodna građevina pregrađena u baroku, dimenzija 13 x 7,5x 5 m. Izvorno je gotička građevina što dokazuje dovratnik glavnoga ulaza na zapadnom pročelju. Iznutra je Kapela barokizirana. Glavni oltar sv. Martina (18.st.) je barokni tipa tabarnakul. U sredini je kip sv. Martina, sa strane po jedan anđeo, a iznad na stropu je anđeo koji drži svečevu (biskupovu) mitru. Pored nogu sv. Martinu je kip guske. U kapeli su još dva oltara tirolske izrade.

Martinac pripada Župi sv. Nikole u Mikloušu.

U Martincu je rođen slikar Vlado Franjević.

Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Ugljenarenje u Matincu, 2012. g.
GMČ, Fototeka, inv. br. Eu-4
Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Nekadašnja školska zgrada u Martincu, 2009. g.
GMČ, Fototeka, inv. br. Zgr-24

Vučani

Vučani su selo istočno od Čazme i Grabovnice. Nastali su 1850. godine preseljenjem 5 obitelji iz Grabovnice na prostor gdje nastaje današnje selo Vučani. Prvi puta su stanovnici toga popisani 1890. godine i bilo ih je ukupno 115. Najviš su stanovnika Vučani imali 1931. godine – 201. Na posljednjem popisu 2011. tamo je živjelo 85 žitelja.

Od II. pol. 19. st. u Vučanima je mlin – vodenica obitelji Zmek. Današnja zgrada je sagrađena 1911. godine.

Selo u svim djelatnostima gravitira Mikloušu.

Moj zavičaj to sam ja - Miklouš
Stari mlin u Vučanima
oko 1930. g.
fotografija: crno-bijela, foto-papir
okvir: tokarenje, drvo; taljenje, staklo
podloga: lijepljenje, karton
23,5 x 28,8 cm
fotografija: 12,9 x 17,9 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8761

Novo Selo

Novo Selo najmlađe je naselje u Gradu Čazmi. Nalazi se nedaleko Gornjeg Miklouša s kojim ga povezuje cesta. Ime i status naselja dobiva 1953. godine. Tada je popisno stanovništvo kojega je bilo 125. Po popisu stanovnika 2011. godine u Novom Selu je živjelo 48 žitelja.

Novo selo elektrificirano je 1964. godine.