O SELU MIKLOUŠ
U Podgorju 20. rujna 1418. godine podban Petar Fižed i križevački župan potvrdili su slijedeću izjavu stranaka u parnici Stjepan, sin Jurjev iz Sredne (današnja Srijedska) izjavljuje zajedno s poglavarom samostana Pavlom i njegovom subraćom, da prihvaćaju sudski pravorijek odabrane četvorice sudaca u parnici zbog međusobno počinjenih šteta. Obje stranke u sporu prihvatit će presudu ove četvorice sudaca, a ako se neka strana ne bi pokorila izrečenoj presudi time bi izgubila parnicu.
Premda se predmet ovog sudskog spora odnosi na širu okolicu Čazme, posebno je zanimljiv zbog naziva mjesta u kojem predstavnici tadašnje vlasti donose izjavu o tijeku parnice; mjesto Podgorje (Podgorye)naziv je za istoimeno vlastelinstvo u Čazmanskoj provinciji Zagrebačke biskupije, a prema podacima nekih srednjovjekovnih isprava odgovara današnjem selu Miklouš kod Čazme.
***
Selo Miklouš je 7 km udaljeno od naselja Čazme. Sastoji se od 2 dijela: Gornjeg i Donjeg Miklouša koji se protežu na nešto nižem u zapadnom dijelu i nešto višem području u istočnom dijelu ispod šume Garjevice.
Miklouš je tipično slikovito moslavačko selo – mjesto ugodna življenja na čijem prostoru bilježimo život ljudi od prapovijesti. U Donjem Mikloušu na području Ledinskovice, oko odvojka ceste prema izletištu Pleterac, na nizinskom terenu pored potoka Srednja Rijeka, kao slučajni nalaz pronađena je kamena sjekira iz brončanog doba – neolitika. Na području Gornjega Miklouša više je arheoloških nalazišta: crkva sv. Nikole kao slojevito arheološko nalazište s nalazima iz prapovijesti i srednjega vijeka s pronađenom nekropolom – grobljem za koji neki tvrde da je bilo tursko, Dabravine, iznad potoka Dabravinke gdje su nađeni ostaci antičke arhitekture – rimske vile te antičke keramike. Na zemljištu Pijesci pronađeneni su ostaci antičke – rimske ceste.
Župna crkva spominje se 1334. godine u prvom popisu župa, a po popisu župa iz 1501. godine, popisan je i župnik crkve sv. Nikole. Svoje ime selo zahvaljuje upravo mađariziranom obliku imena svojeg crkvenog zaštitnika – svetoga Nikole. U srednjovjekovnom razdoblju je ovaj prostor imao dobru prometnu povezanost s drugim moslavačkim naseljima i Čazmom. U turskim naletima hrvatski starinci su izbjegli iz ovih krajeva 1542. godine. U vrijeme turske okupacije, zemljišta u Mikloušu obrađuju muslimani koji su živjeli u Čazmi. Nakon odlaska Turaka selo ostaje prazno do oko 1600. godine. Tada ga počinju naseljavati došljaci iz susjednog Počesamlja i Polonja, pokoja obitelj od Dubrave i Ivanića, osobito Hrvata Predavaca. Prvi popis stanovništva Miklouša potiče iz 1704. godine, a sačinjen je u župi Čazma. Naredni popis iz 1732. godine radila je Vojna krajina.
Prvi popis iz 1704. godine na tom području razlikuje 2 naselja: Miklouš i Brezina Bara. Selo Brezina Bara nestaje tijekom prošlosti, a nastaju naselja Gornji - na višem - i Donji Miklouš, na nižem tlu.
Prvi puta se žitelji u tako nazvanim naseljima popisuju 1850. godine. Tada imaju 41 kuću i 507 stanovnika. Poslije krize u 19.st. nalazimo da je ovdje 116 domova i 647 stanovnika u oba sela. U prvoj polovini 20. st. u Donjem i Gornjem Mikloušu živi oko 800 žitelja. Iz popisa 1971. godine vidimo da je u Donjem 337, a u Gornjem Mikloušu 234 stanovnika. Trend opadanja broja stanovnika bilježimo i u narednim popisima tako da je 2011. godine u Donjem popisano 196, a u Gornjem Mikloušu 96 stanovnika. U odnosu na popis 1971. godine, Miklouš je u 40 godina izgubio polovinu svojih žitelja.
Župa u Mikloušu postojala je i u predturskom razdoblju, a ponovo je obnovljena 1789. godine.
Trivijalna ili najniža škola za narod s dva razreda i jednim učiteljem u Mikloušu se otvara 1831. godine.
Od početka 1944.g. u Gornjem Mikloušu djeluje gimnazija za omladince uz koju je bio đački dom, a vodila ga je Frida Godlar. Osim nje, s petnaestero učenika prvoga gimnazijskog razreda radili su još nastavnici: Marijan Buzon, Ševa Levi i Hortenzije Pavić. Isti su bili i odgojitelji u đačkom domu. U Donjem Mikloušu je bio otvoren Vojno dječački dom za 100 dječaka i omladinaca koji su bili borci i kuriri vojnih jedinica Zagrebačkog okruga (II. operativne zone). Dječaci su u domu pohađali osnovni školski program proširen tečajevima, o njima je brinulo tri odgojitelja, imali su svojeg zapovjednika i političkog komesara. Ovaj Vojno dječački dom u D. Mikloušu bio je organiziran na spartanskom načinu odgoja i indoktrinacije dječaka i mladića te je bio jedini dom takve vrste u Jugoslaviji.
Od 1943. godine u Mikloušu djeluje odred pionira – djece mlađe od 1930. godišta. Zadaci pionira bili su vezani uz kurirsku službu, obavještavanje i dojavljivanje, sakupljanje hrane za borce NOV, sabiranje ljekovitog bilja za čajeve za ranjenike i dr. Pioniri su sudjelovali u pripremi raznih priredaba. Početkom 1945. godine pioniri su zajedno s ostalim narodom i vojskom u zbjegu povukli se iz Miklouša u Slavoniju.
Školske godine 1949/50. školu polazi 113 učenika, 1959. godine Narodna škola u Mikloušu postaje područnom školom čazmnske škole, 1970. godine u školi je 48, 2000. godine 19 učenika od 1. do 4. razreda. Dakle, kako je padao broj stanovnika Miklouša, tako se smanjuje i broj učenika te je tamo posljednjih tridesetak godina uglavnom oko 20 učenika. Zgrada Područne osnovne škole u Mikloušu je spomenik kulture: izgrađena je krajem 19. stoljeća u istom stilu kao još samo 4 školske zgrade u Hrvatskoj. Jedina od njih je još u funkciji – još uvijek djeca tamo pohađaju školu.
Poslije II. svjetskog rata prvu trgovinu u Donjem Mikloušu otvorila je Opća poljoprivredna zadruga iz Čazme koja je 1947. godine započela graditi zadružni dom u tom selu.
U Mikloušu – Srednjoj Reki – otkriven je 1950. godine prvi spomenik na području Općine Čazma 'u znak sjećanja na rad Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku podignut tijekom NOB-a na području Moslavine'.
Tijekom 1953. godine forsira se gradnja ceste Čazma – Miklouš zbog kamenoloma, odnosno, gradnjom ceste omogućit će se dovoz kamena za gradnju drugih cesta u Općini i Kotaru Čazma.
Poljoprivrednoj zadruzi u Mikloušu odobreno je 1955. godine osnivanje pogona pilane te pogona uslužnog vršenja žita.
Od 1. siječnja 1961. godine počinje u Mikloušu raditi mjesni ured (matičar).
U Mikloušu je 1980. godine građen most.
Poslije Prvog svjetskog rata u Mikloušu je osnovano pjevačko društvo koje se naziva «Orač», a od 1930-tih godina počinje djelovati seljačko kulturno društvo – danas Kulturno-umjetničko društvo „Sloga“. Društvo organizira od 1974. godine manifestaciju «Zapovijed o lipi» druge nedjelje u mjesecu srpnju. Odmah je Televizija Zagreb snimila dokumentarni film o običaju zapovijedi. KUD „Sloga“ iz Miklouša 1984. godine snima za TV Zagreb dokumentarni prilog „Đurđevo“.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Miklouš osnovano je na inicijativu župnika Josipa Kockovića. U zapisniku Osnivačke skupštine DVD-a navedena su imenom i prezimenom 44 osobe koje su 18. travnja 1927. g. pristupile u DVD pa se smatraju članovima osnivačima iz Gornjeg i Donjeg Miklouša, Vučana i Novog Sela. Odmah su pristupili gradnji vatrogasnog doma, a najveći je prilog u novcu dao farmer Predović iz Vrbovca koji je u Mikloušu žirovao svoje svinje. Stjepan Mlinarić iz Gornjeg Miklouša darovao je gradilište za dom.
Početkom 1960-tih sagrađeno je u blizini Donjeg Miklouša izletište Pleterac koje će pružati prostor za odmor i kupanje uz umjetno jezero i ugostiteljske usluge izletnicima iz Čazme i drugih krajeva do početka 2000-tih godina. To je izletište primilo u goste i predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita u prosincu 1967. godine.
Gradski muzej Čazma otvorio je 2010. godine moslavačku tradicijsku kuću u Gornjem Mikloušu 45. Kuća je u neposrednoj blizini crkve sv. Nikole i škole, u samom središtu sela.
U Gornjem Mikloušu rođen je 1933. godine glumac Ivo Serdar.
Zapovijed kao nematerijalna baština
Zapovijed /pod lipom/ je običaj koji seže daleko u prošlost hrvatskoga sela, pa tako i Miklouša. Običaj koji je dio tradicionalnog života seoske zajednice, obuhvaća: selo kao zajednicu sa svojom upravom u osobi seoskog starješine kao zapovjednika i spone s vlašću, zapovijed (proglas, obavijest) vlasti kao povod okupljanja seljana (zajednice) u određeno vrijeme na određenom mjestu, pomoćnika/e seoskom starješini, rekvizit za izvođenje zapovijedi: rog/truba te red (protokol) izvođenja zapovijedi i ponašanja seljana.
Običaj Zapovijed pod lipom zaštićena je nematerijalna baština Republike Hrvatske. (O običaju Zapovijed pod lipom pročitati više na stranici Nematerijalna baština; www.muzejcazma.eu)
Crkva sv. Nikole smještena je na čunjastom vrhu brijega u središtu sela, na kojem je očigledno prvotno bilo prapovijesno neolitičko naselje i kasnije srednjovjekovno gradište. Podignuta je u srednjem vijeku kao jednobrodna građevina zaobljenog svetišta na istoku dužine 5 metara i zvonikom na zapadu koji podupiru dva kontrafora. Konstruktivni srednjovjekovni elementi očituju se po naglašenom soklu visine 0,8 metra iznad tla i šiljastim otvorom na zvoniku uz zapadno pročelje lađe. Nakon povlačenja Turaka bila je znatno oštećena, još 1696. godine crkveni brod nije imao krovište, a gornji dio zvonika bio je porušen.
Barokna obnova svetišta započela je 1701. g., a novo krovište postavljeno je 1704. godine. Uz svetište dograđena je 1715. godine sakristija. Iste godine u zapisniku kanonske vizitacije spominje se i glavni oltar u svetištu koji ima sliku sv. Nikole i pokrajnje plastike Ivana Krstitelja i BDM. Već 1729. godine u crkvi postoje tri oltara, a 1780. godine inventar je povećan za dva kaleža. Osnutkom lokalne kapelanije u Mikloušu 1789. godine u njezin sastav priključena je i obližnja kapela sv. Martina u Martincu. U doba osnutka župe u Mikloušu i prvog župnika Ferdinanda Brkljaša (1813.-1841.) provedena je obnova crkve uz dogradnju zvonika u današnju visinu, a sagrađen je i novi župni dvor. Posljednja veća obnova crkve kada je uređeno krovišta izvedena je 1996. godine, a slijedeće godine akademski slikar Franjo Matešin, rodom iz susjednog sela Bojana, izradio je u tehnici ulja na platnu tri slike: sv. Obitelji, sv. Roka, apostola sv. Ćirila i Metoda, blagoslovljene o blagdanu sv. Lovre.
oko 1979. g.
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: rukopis, olovka
12,9 x 17,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7301
oko 1962. g.
crno-bijela, foto-papir
8,7 x 11,7 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7238/1
Celestine Prochaska, oko 1920. g.
fotografija: crno-bijela, foto-papir
negativ: svjetlotisak, staklo
18,9 x 29,4 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 4979
razvijanje, foto negativ; pisač, foto papir
fotografija: 10 x 15 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8777/1
1980. g.
boja; tisak, uvez klamanjem, karton, papir
20,4 x 9,7 cm, o=12 stranica
GMČ, Etnografska zbirka, inv. br. 7760
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: otisak, tinta za pečate
18,1 x 23,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8776/2
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: otisak, tinta za pečate
18,1 x 23,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8776/5
Martinac
Martinac, Martinec; Sanctus Martinus je selo istočno od Čazme i sjeveroistočno od Miklouša. Spominje se 1232. g. u dokumentu o osnutku Čazmanskog kaptola u kojem biskup Stjepan II. dodjeljuje osnovanom Zbornom kaptolu sv. Duha između ostalih i posjed sv. Martin (Radica od sv. Martina) te kapelu sv. Martina u okviru njegovih granica. Kapela se spominje 1277., a u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. navedena je kao crkva sv. Martina po kojoj je selo dobilo ime.
Stanovništvo je spas pred turskom vojskom potražilo u drugim krajevima.
Selo se u postturskom vremenu prvi puta spominje 1701. u okviru Župe Štefanje. Žiteljstvo u novome vijeku popisuje Vojna krajina 1732. g. Tada je zabilježeno 12 obitelji doseljenih iz Počesamlja i Polonja. Naseljavanje se i dalje nastavlja pa 1850. g. u Martincu u 20 domova živi 258 stanovnika.
U suvremeno doba, Martinac je naselje koje se zabrinjavajuće brzo odljuđuje. Po popisu žitelja 1951. tu živi 507, a već 1971. godine 283 žitelja. Danas u Martincu živi pedesetak pretežno starijih stanovnika. Tradicionalno se žiteljstvo ovdje bavilo poljoprivredom i ugljenarenjem.
Poslije 2. svjetskog rata u šk.god. 1949./50. Osnovnu školu u Martincu je pohađalo 34 učenika. Kako se mlado stanovništvo iseljavalo, tako je u martinačkoj školi bilo sve manje učenika pa se do 1985. g. Područna škola Martinac zatvara.
Dobrovoljno vatrogasno društvo u Martincu je osnovano 1929. godine.
Crkva, a danas kapela sv. Martina u Martincu, je jednobrodna građevina pregrađena u baroku, dimenzija 13 x 7,5x 5 m. Izvorno je gotička građevina što dokazuje dovratnik glavnoga ulaza na zapadnom pročelju. Iznutra je Kapela barokizirana. Glavni oltar sv. Martina (18.st.) je barokni tipa tabarnakul. U sredini je kip sv. Martina, sa strane po jedan anđeo, a iznad na stropu je anđeo koji drži svečevu (biskupovu) mitru. Pored nogu sv. Martinu je kip guske. U kapeli su još dva oltara tirolske izrade.
Martinac pripada Župi sv. Nikole u Mikloušu.
U Martincu je rođen slikar Vlado Franjević.
GMČ, Fototeka, inv. br. Eu-4
GMČ, Fototeka, inv. br. Zgr-24
Vučani
Vučani su selo istočno od Čazme i Grabovnice. Nastali su 1850. godine preseljenjem 5 obitelji iz Grabovnice na prostor gdje nastaje današnje selo Vučani. Prvi puta su stanovnici toga popisani 1890. godine i bilo ih je ukupno 115. Najviš su stanovnika Vučani imali 1931. godine – 201. Na posljednjem popisu 2011. tamo je živjelo 85 žitelja.
Od II. pol. 19. st. u Vučanima je mlin – vodenica obitelji Zmek. Današnja zgrada je sagrađena 1911. godine.
Selo u svim djelatnostima gravitira Mikloušu.
oko 1930. g.
fotografija: crno-bijela, foto-papir
okvir: tokarenje, drvo; taljenje, staklo
podloga: lijepljenje, karton
23,5 x 28,8 cm
fotografija: 12,9 x 17,9 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 8761
Novo Selo
Novo Selo najmlađe je naselje u Gradu Čazmi. Nalazi se nedaleko Gornjeg Miklouša s kojim ga povezuje cesta. Ime i status naselja dobiva 1953. godine. Tada je popisno stanovništvo kojega je bilo 125. Po popisu stanovnika 2011. godine u Novom Selu je živjelo 48 žitelja.
Novo selo elektrificirano je 1964. godine.